Dok se pravosudni sistem, makar i puževim korakom, primiče konkretnim imenima i aferama koje su godinama krojile crnogorsku stvarnost, političko-medijska mašinerija poseže za oprobanim, jeftinim, ali nažalost i dalje efikasnim receptom.
Najnovija larma koja se podigla oko eventualne promjene imena Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“ u Podgorici nije ništa drugo do klasičan školski primjer političkog dima – lansiran s jasnom namjerom da sakrije vatru koja je upaljena podizanjem optužnice protiv bivšeg DPS-ovog ministra Predraga Boškovića zbog zloupotrebe službenog položaja.
Receptura je prosta i viđena već bezbroj puta. Kada god se otvori krupna priča o institucionalnoj odgovornosti, milionima izvučenim kroz sumnjive odluke ili zloupotrebama državnih resursa, iz fioke se vadi „džoker“ identitetskih, kulturnih i istorijskih podjela.
Preimenovanje javnih ustanova sa dugom tradicijom predstavlja idealno polje za takav manevar. To je tema koja garantuje trenutni skok adrenalina kod dežurnih internet ratnika, botova i opozicionih jastrebova, spremnih da u sekundi kreiraju atmosferu „sudbinske odbrane“ kulturnog nasljeđa.
Strategija „gromobrana“
Cilj ove dirigovane histerije je potpuno jasan:
Promjena fokusa javnosti: Umjesto da se medijski prostor puni detaljima iz optužnice, analizom zloupotreba službenog položaja i pitanjima gdje je i kako trošen novac građana, fokus se brutalno prebacuje na emotivan i ideološki teren.
Homogenizacija biračkog tijela: Na terenu istorijskih simbola nema mjesta za racionalnu raspravu o vladavini prava.
Tu se javnost odmah dijeli na „naše“ i „njihove“, što akterima afera omogućava da se sakriju iza kolektivnog identiteta i glume žrtve političkog progona. Amputacija odgovornosti: Kada se danima raspravlja o Radosavu Ljumoviću, ime Predraga Boškovića i suština optužbi protiv njega polako klize ka margini, postajući tek usputna vijest za mali broj onih koji odbijaju da progutaju bačeni mamac.
Pravi paradoks leži u tome što dežurnim kritičarima i stranačkim botovima zapravo uopšte nije stalo do Radosava Ljumovića, niti do kulture i biblioteke kao institucije. Da jeste, raspravljalo bi se o fondu knjiga, uslovima rada ili digitalizaciji. Biblioteka im u ovom trenutku služi isključivo kao politički štit i medijski gromobran.
Pročitana matrica
Ono što, međutim, ova političko-botovska struktura gubi iz vida jeste činjenica da je crnogorska javnost, nakon decenija sličnih predstava, makar donekle razvila imunitet na ove jeftine spinove. Matrica po kojoj se svaka optužnica za korupciju ili zloupotrebu položaja brani „ugroženošću države, kulture ili tradicije“ postala je previše prozirna.
Pokušaj da se podizanje optužnice protiv bivšeg visokog funkcionera zatrpa pričom o imenu podgoričke biblioteke ogolio je nemoć jedne prevaziđene političke strategije. Građani sve jasnije vide granicu između stvarne odbrane kulturnih vrijednosti i paničnog pokušaja skretanja pažnje sa sudskih procesa.
Pravo pitanje zato nije hoće li se i kako zvati biblioteka, već hoće li javnost konačno odbiti da igra po nametnutim pravilima i istrajati u traženju odgovornosti za one koji su institucije podredili sopstvenim interesima. Ko god misli da se iza knjiga može sakriti od zakona, opasno je potcijenio inteligenciju onih koji te knjige zapravo čitaju.
