Piše Perica Đaković
Ne samo posljednjih dana, nego već mjesecima svima su puna usta Evropske unije i naših koraka od sedam milja na putu ka njoj. Još iz vremena Mila Đukanovića slušamo floskule kako smo najuspješniji, najbliži Evropskoj uniji, lideri evropskih integracija. Sve to neodoljivo podsjeća na priču s kraja osamdesetih i početka devedesetih, kada su na vlast došli „mladi, lijepi i zgodni“, uz obećanje da nas čeka evropska budućnost. Što bi filmski i televizijski stvaraoci, ali i pisci rekli: „Svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima je slučajna.“
Ta napomena, međutim, nije nastala u naše vrijeme. Njeni korijeni sežu još u 1917. godinu, kada je ruska plemkinja Jusupova tužila filmski studio Metro-Goldvin-Majer zbog prikazivanja njene porodice u filmu „Raspućin“. Ko je danas u našoj priči plemkinja, a ko Raspućin, manje je važno. Ja ću se radije poslužiti riječima blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija da „slučajnosti nema“, pa neka svako sam zaključi ko je bliži istini. Očigledno je da užurbanim koracima hitamo ka Evropi, dok je ta „stara dama“, koja nam je godinama držala vrata zatvorenim, sada odlučila da ih ne samo odškrine nego i širom otvori. Naši „mladi momci i djevojke“, uz podršku ponekog iskusnijeg političara, to vješto koriste. Zato se čovjek zapita može li se danas primijeniti nekadašnja Titova rečenica da „zemlja koja ima ovakvu omladinu ne treba da brine za svoju budućnost“.
Ne znam čime smo zaslužili da nas od devedesetih godina, uz poneki izuzetak, vode isključivo mladi, lijepi i zgodni, ali ne nužno i iskusni i prekaljeni političari. Posebno ne oni koji su svojim radom i znanjem nešto stvorili, a da iza toga ne stoje sumnjive radnje. Dok tako hitamo ka Evropi, koja odavno više nije ona ista zajednica kakva je bila prije tridesetak godina, niti ona Evropska unija nastala Ugovorom iz Mastrihta 1993. godine, niko nam ozbiljno ne objašnjava šta nas tamo zaista čeka. Koje ćemo obaveze preuzeti? Koja pravila ćemo morati poštovati? Za sada nam se uglavnom govori kako nas iza ugla čekaju med i mlijeko, odnosno koliko ćemo novca dobiti iz evropskih fondova. Pri tome zaboravljamo, ili ova nova politička generacija možda ni ne zna, staru narodnu izreku da „nema hljeba bez motike“, odnosno da niko ništa ne daje ni džabe ni „mufte“.
Očigledno je da se pojedinim evropskim liderima, prije svega Emanuelu Makronu i Fridrihu Mercu, žuri sa proširenjem Evropske unije kako bi pokušali da za evropski sto vrate kontinent koji je u novom geopolitičkom preslagivanju ostao po strani. Dok Donald Tramp, Vladimir Putin i Si Đinping iscrtavaju novu kartu svijeta, Evropska unija pokušava da pronađe svoje mjesto u toj partiji velikih sila. Umjesto da igra „pref“, pokušava da zaigra poker. Zato bi bilo pošteno da se našem napaćenom narodu, koji su decenijama pljačkali upravo domaći političari, otvoreno kaže šta nas zaista očekuje na evropskom putu. Građanima je dosta obećanja sa bilborda i političkih govora o tome kako se neko navodno bori da bismo „mi živjeli bolje“, iako je često jasno da se pod tim „mi“ misli na njih same. Bilo bi korisno podsjetiti se kako su poslije avgustovskih promjena novi oslobodioci dolazili taksijima, kako su izgledali kada su dobili povjerenje parlamenta, a kako izgledaju danas. Što bi se filmskim žargonom reklo – „slika na sliku“.
No, vratimo se onome što nam Evropa danas, sistemom štapa i šargarepe, nameće kao prioritet – ustavnim promjenama. Pri tome se vrlo vješto izbjegava rasprava o identitetskim pitanjima, posebno o jeziku, o kojem su se građani jasno izjasnili na posljednjem popisu. Poslanici, odnosno predstavnici naroda, kao da zaboravljaju kako je donesen Ustav 2007. godine i da će se prilika za njegovo ozbiljnije mijenjanje možda ponovo ukazati tek za dvadesetak godina. Evropa možda ne zna, ili ne želi da zna, da su upravo litije bile uvod u političke promjene koje su srušile tvorce tog ustava. A ista ta Evropa, barem deklarativno, poziva se na volju naroda i principe demokratije. Ako već članovi Vlade ne razmišljaju kao većina građana, onda bi parlamentarci morali da osluškuju glas naroda, jer upravo oni se hvale kako njega predstavljaju. Ništa manje važno nije ni pregovaranje sa susjedima sa zapada o otvorenim pitanjima, prije svega o razgraničenju na Prevlaci i rtu Oštro. Ovoga puta ne bi smjelo biti rješenja kakva su donosile Austro-Ugarska, Kraljevina SHS, AVNOJ-evska Jugoslavija ili kasniji cavtatski razgovori-dogovori Đukanovića i Mesića. Nije međunarodna zajednica bez razloga područje Prevlake i rta Oštro proglasila demilitarizovanom zonom pod kontrolom UNPROFOR-a do konačnog rješenja spora. To nije pitanje koje može riješiti jedan ministar ili njegov pomoćnik. Zato bi premijer i Vlada morali ozbiljno razmisliti zašto se iz ovako važnih pregovora isključuje Miodrag Lekić, jedan od najiskusnijih i najuglednijih crnogorskih diplomata, koga uzgred predlaže kabinet Predsjednika.
Zato, gospodo, posebno vi u parlamentu, nalazimo se u vremenu koje bi moderni političari nazvali „momentumom“, a naš narod mnogo jednostavnije i mudrije kaže: „Dva puta mjeri, jednom sijeci“ i još važnije: „Čuvajmo se da ono što radimo na brzinu ne postane kuso.“
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
„Stara dama“, koja se kitila tuđim perjem, otetim u osvajačkim pohodima, navikla da joj ništa ne fali, da joj teče med i mlijeko, zove, da nas priveli.
Nama treba dovitljivost Raspućina da uspijemo da smo ravnopravni u toj E.U, ali da ne završimo kao On na Carskom dvoru.
Naši zvaničnici prosto trče u Evropu, toliko se zauzimaju kao da ćemo stići na Olimp.
Neki opet kažu,da jedva čekaju naš prijem pa da odu da rade u srce Evrope.
Nema više one nostalgične “ tuđa zemlja,tuga je golema“, jer “ neki novi klinci“, misle da je tamo bolje služiti, nego ovamo biti „svoj na svome“.
Ko zna šta će biti naše?!