Istorija se na Balkanu rijetko ponavlja kao farsa; daleko češće se vraća kao zlokobna repriza u režiji istih onih struktura koje su društvo jednom već dovele do ruba građanskog sukoba. Danas, godinama nakon nominalnog političkog sloma trodecenijskog režima Demokratske partije socijalista (DPS), prosječan građanin Crne Gore ima opravdan osjećaj teškog, mučnog i ljepljivog déjà via. Dok se najviši državni zvaničnici po stranim ambasadama i briselskim kuloarima javno hvale evropskim tekovinama, inkluzivnošću, vladavinom prava i regionalnim pomirenjem, iza kulisa se odvija proces koji neodoljivo podsjeća na najmračniju, terminalnu fazu DPS-ove ere iz 2019. godine.

Ponovo svjedočimo istoj, hirurški preciznoj matrici: Crna Gora nastavlja rigidnu, histeričnu politiku prikrivenog, ali sistematskog progona Srba. Ponovo su u zagušljivim fiokama bezbjednosnih službi aktivirani crni notesi, a operativci u kožnim foteljama, koji su samo promijenili stranačke gospodare i ideološke narative, revnosno kroje, dopunjavaju i ažuriraju spiskove nepoželjnih. Ljudi iz Srbije – intelektualci, umjetnici, novinari, profesori, pa i obični građani koji se drznu da misle van nametnutog, rigidnog antisrpskog narativa – ponovo se na graničnim prelazima suočavaju sa rješenjima o zabrani ulaska. Ta rješenja su formulisana pod prepoznatljivim, kafkijanski maglovitim izgovorom: „prijetnja po unutrašnju i nacionalnu bezbjednost“.

Postavlja se fundamentalno, ogoljeno pitanje: ako je sistem pao 30. avgusta 2020. godine, kako to da su metode ostale potpuno iste? Odgovor je jednostavan, ali poražavajući za sve one koji su vjerovali u demokratske promjene. Terminalna faza DPS-a, koja je kulminirala sramnim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti i naknadnim opštenarodnim litijama, nije bila kraj jedne nakazne prakse, već samo njena privremena, taktička pauza. Danas, pod plaštom tobožnjih evroatlantskih reformi, svjedočimo metastazi istog onog ideološkog kancera koji je Crnu Goru pokušao da izgradi na potpunoj negaciji njenog sopstvenog istorijskog, kulturnog i duhovnog bića.

Od Bećkovića do Vučićevića: Kontinuitet crnih lista

Da bismo razumjeli dubinu ovog institucionalnog ludila, moramo se vratiti u vrijeme kada je Milo Đukanović, pritisnut sopstvenim aferama i gubitkom legitimiteta, odlučio da krene u otovoreni rat protiv srpskog identiteta. Sjetimo se sramne 2018. i 2019. godine, kada je tadašnja crnogorska vlast zvanično zabranila ulazak u zemlju akademiku i najvećem živom srpskom pjesniku Matiji Bećkoviću, istoričarima Čedomiru Antiću i Aleksandru Rakoviću, te profesoru Dejanu Miroviću. Razlog? Njihova izgovorena i napisana riječ, njihovo prisustvo na proslavi stogodišnjice Podgoričke skupštine i oslobođenja u Prvom svjetskom ratu. Režim se tada toliko plašio pjesnika i istoričara da je upotrijebio aparat sile kako bi spriječio prelazak granice ljudima čije je jedino oružje bila istorijska istina i metafora. Bio je to vrhunac paranoje jedne diktature u raspadanju.

Svi smo tada mislili da je sa tom praksom zauvijek završeno onog trenutka kada je narod na izborima i litijama poslao DPS u političku istoriju. Nažalost, prevarili smo se. Danas se ta ista matrica primjenjuje sa istim žarom, a najnovija žrtva ove prepisane hajke je vlasnik i glavni urednik „Informera“ Dragan J. Vučićević, kome je nedavno ekspresno zabranjen ulazak u Crnu Goru pod identičnim, fantomskim izgovorom bezbjednosne prijetnje. Bez obzira na to šta ko mislio o Vučićevićevom novinarskom stilu, uređivačkoj politici ili stavovima, činjenica da se jednom novinaru i medijskom radniku zabranjuje ulazak u zemlju koja pretenduje da bude prva sledeća članica Evropske unije predstavlja prvorazredni skandal i brutalni šamar slobodi govora.

Ono što najviše zabrinjava jeste opravdano pitanje: ako se ovako javno i bez ustručavanja zabranjuje ulazak javnim ličnostima, novinarima i akademicima, ko se još sve nalazi na tim fantomskim spiskovima koje javnost ne vidi? Koliko je običnih ljudi, privrednika, rođaka građana Crne Gore, sveštenika ili studenata tiho vraćeno sa graničnih prelaza Ranče, Dobrakovo ili Dračenovac, bez ikakvog medijskog odjeka? Ko zapravo pravi ove spiskove i po kojim kriterijumima se određuje da je nečije mišljenje opasnije po bezbjednost Crne Gore od stotina slobodnih operativaca škaljarskog i kavačkog klana koji nesmetano šetaju regionom?

Terminalna faza preobučene hobotnice

Kada država nema šta da ponudi svojim građanima – kada ekonomski benefiti izostaju, kada su institucije paralisane međusobnim, prizemnim partijskim trvenjima, a korupcija je samo promijenila dresove i prešla u nove kancelarije – najlakše je izvući provjerenu, prašnjavu kartu odbrane od „velikosrpske hegemonije“. Pravljenje novih spiskova i zabrana ulaska ljudima samo zbog njihovog nacionalnog identiteta ili javno izrečenog stava nepogrešiv je znak nemoći. To je simptom terminalne faze jednog političkog modela koji ne zna kako da funkcioniše u slobodnom, demokratskom i pluralističkom ambijentu.

Tragično je što aktuelna izvršna vlast, koja je dobila istorijski mandat upravo na talasu građanskog bunta protiv DPS-ovog bezakonja, diskriminacije i policijske torture, danas prepisuje najgore pasuse iz Đukanovićevog priručnika za autokratsko vladanje. Ta patološka nemoć da se raskine sa praksom tajnih dosijea i spiskova pokazuje da se Crna Gora nalazi u začaranom, neurotičnom krugu u kojem se političke elite na površini smjenjuju, ali ideološki progon i institucionalna srbofobija ostaju jedina trajna konstanta sistema.

Ko zapravo vlada Crnom Gorom?

Da bismo do kraja ogolili ovu političku šaradu, moramo postaviti ključno pitanje: ko zaista vlada Crnom Gorom? Naivni i politički nepismeni i dalje vjeruju da državom upravljaju oni koji sjede u zgradama Vlade i Skupštine, oni čija lica svakodnevno gledamo u sterilnim televizijskim dnevnicima i koji potpisuju protokolarne sporazume. Međutim, surova realnost nas uči da je formalna vlast u Crnoj Gori često samo obična fasada, jeftina ikebana iza koje se kriju stvarni, neizabrani i otuđeni centri moći.

Crnom Gorom danas upravlja neprincipijelna, interesna koalicija tri ključna faktora:
Duboka država zaostala iz bivšeg režima, koja drži ključne poluge u administraciji i pravosuđu;
Zapadne ambasade (tzv. kvinta) koje diktiraju spoljnu i unutrašnju politiku do nivoa mikro-menadžmenta;
Krupni kapital i bezbjednosne strukture koji odlično prepoznaju svoj interes u održavanju nestabilnosti.
U tom nakaznom trijumviratu, aktuelni političari su uglavnom samo puki izvođači radova. Oni su ucijenjeni, preplašeni i politički nedorasli vazali koji bespogovorno izvršavaju naređenja kako bi sačuvali svoje fotelje, plate i privilegije. Kada se donese odluka da se nekom srpskom novinaru ili intelektualcu zabrani ulazak, ta odluka nije rezultat ozbiljne, argumentovane rasprave na sj

Tagovi