Veliki srpski pisac Janko Veselinović ovaj svijet napustio je 26. juna 1905. prije 120 godina, a njegovo književno djelo nije gubilo na popularnosti do naših dana.
Ne samo da je bio najpopularniji srpski pisac posljednjih decenija Kraljevine Srbije i potom u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, nego je po jednoj anketi devedesetih 20. vijeka, zaključeno da je Janko Veselinović bio najčitaniji srpski romanopisac minulog vijeka.
Za života, uspio je da objavi više od trideset naslova, knjiga, romana ili zbirki pripovjedaka, a onda i dramskih tekstova, a ukupno je napisao 127 pripovjedaka.
Oslikao je, s mnogo ljubavi, osobenom književnom vještinom, njegovu rodnu Mačvu, idealizujući tradicionalni život zemljaka, a najpoznatiji je po romanu „Hajduk Stanko“.
Po riječima Jovana Skerlića, neprikosnovenog književnog arbitra Srba početkom 20. vijeka, Janko Veselinović bio je tada najpopularniji pisac kog je srpski narod izrodio.
Janko Veselinović rođen je maja 1862. u Salašu Crnobarskom, u Mačvi, koja će biti njegov vodeći književni motiv.
Otac, koji je bio sveštenik, nastojao je da ga usmjeri na bogoslovske škole, nesumnjivo iz egzistencijalnih razloga. Janko, koji je strastveno volio knjigu od najmlađih dana, što je izvjesno dobra preporuka za sveštenički poziv, bio je međutim odnekud suviše razbarušen za tako uredan način života.
Osnovno školovanje pohađao je u obližnjem Glogovcu, da bi potom nižu gimnaziju, četiri razreda, učio u Šapcu.
Po očevoj želji upisuje, u Beogradu, Bogosloviju, gdje se nije uklopio. Prešao je zatim u učiteljsku školu, koju isto tako nije uspio da privede kraju.
Dozvoljeno mu je ipak da radi kao učitelj, nesumnjivo usljed nedostatka prosvjetnog kadra. Započeo je kao učitelj u Svileuvi. Radio je isto tako u školama u Glogovcu, Koceljevi, Šapcu.
Pohađao je takođe telegrafski kurs, u to vrijeme to je bilo prestižno i dobro plaćeno zanimanje, ali ni taj kurs nije uspješno okončao.
Od malena zagledan u knjige, vremenom i posjednik zavidne lične biblioteke, osjećao je potrebu da piše. Kada se konačno odvažio da jednu pripovijetku, naslovljenu „Vika na kurjaka“ pošalje u nadi da će biti objavljena, doživio je teško razočaranje.
Urednik beogradskog časopisa Misao, Kosta Arsenijević, odbio ga je prilično netaktično, tako da godinama potom takoreći uopće nije pisao.
Tek po povratku iz Srpsko bugarskog rata, u kojem je 1885. bio dobrovoljac, odvažio se da pripovijetku „Na prelu“ pošalje uredniku šabačkog Glasnika, Andreji Slavuju.
Bio je to tegoban period za Veselinovića, nije imao ni zaposlenja ni prihoda.
Slavuj je Jankov tekst proslijedio na procjenu Vladimiru Jovanoviću, rodom takođe Šapčaninu, poznatom intelektualcu i piscu, jednom od vodećih srpskih liberala, ocu još slavnijeg Slobodana. Njegovo viđenje književnog rada tada nepoznatog Janka Veselinovića bilo je iznenađujuće povoljno, pa je uslijedila i dobra preporuka.
Šta više, Slavuj mu je odmah potom dao i honorar, u visini tri dukata, što ushićeni Veselinović nikada nije zaboravio. Priča je u Glasniku objavljena 15. juna 1886.
Iako je pisao i na temu Beograda, vojničkog života i drugo, pretežni i najvažniji dio Veselinovićevog stvaralaštva bio je posvećen selu i njegovoj rodnoj Mačvi.
Držao je da je svaki čovjek roman, a da samo valja s ljubavlju posmatrati ljude, te da književnog nadahnuća neće nedostajati.
Bili su to uglavnom opisi života malih ljudi, kakvi su ga okruživali u selima njegove voljene Mačve. Izvjesnoj idealizaciji svijeta kojem je pripadao vjerovatno je doprinosila i činjenica da su sjećanja na ustaničke dane borbe za oslobođenje bila još uvijek živa. Blizak prijatelj, Jova Aleksić, koji ga je i podstakao da nastavi da piše, bio je unuk hajduk Stankov.
Milovan Glišić naš veliki pisac, prevodilac Tolstoja, bio mu je stric, a u poznijim godinama i važna podrška. Nikanor Ružičić, episkop žički i niški, potomak ustaničkog vojvode Luke Lazarevića, bio mu je zet.
Godine 1893. prelazi u Beograd. Bio je pomoćnik urednika Srpskih novina, pa korektor u Državnoj štampariji.
Godine 1899. ostaje ponovo bez zaposlenja. Tada je i dopao zatvora. Što će se ponoviti i pošto se pojavio roman „Junak naših dana“.
Na posao korektora u Državnoj štampariji vraćen je 1900, kada postaje i dramaturg Narodnog pozorišta.
Bio je takođe pokretač i urednik lista Zvezda, uređivao je časopise Pobratim, Ogledalo, Radikalac.
Kao sljedbenik Narodne radikalne stranke, koja se tada isticala kao veliki zastupnik interesa sela, Veselinović je izvjesno vrijeme bio i predsjednik opštine Koceljeva.
Osim romana „Hajduk Stanko“, po kojem je izvjesno najpoznatiji, popularna su njegova djela „Junak naših dana“, „Borci“, zbirke pripovjedaka „Slike iz seoskog života“, „Od srca srcu“, „Rajske duše“, „Zeleni vajati“, „Male priče“, „Seljanka“, komadi „Đido“ ili „Potera“.
Živio je neuredno i nezdravo, kako je tada bilo uobičajeno među literatama, u kafanama, što je nesumnjivo doprinijelo urušavanju njegovog zdravlja. Obolio od tuberkuloze, ovaj svijet napustio je 26. juna 1905. u Glogovcu, u voljenoj Mačvi. Imao je 43 godine.
Savremenici su bili svjesni da je otišao velikan. Sahrani, u Glogovcu, prisustvovali su i Aleksa Šantić i Svetozar Ćorović, pristigli iz Mostara. Bio je prisutan i Antun Gustav Matoš, po svjedočenju bližnjih, vrlo potresen.
Jedan od najvećih pisaca srpske kulture, doživio je, pored gorkih časova, i izvjesna priznanja. Kralj Aleksandar Obrenović odlikovao ga je Takovskim krstom, a kralj Petar I ordenom Svetog Save.
(RTV)
