Zašto Medenica, kad je toliko upoznat, ne otkrije tajnu koja decenijama mori javnost Crne Gore – Ko je ubio Duška Jovanovića, Žugića, Raspopovića, Šćekića?

Dok se lik Miloša Medenice, odbjeglog kriminalca i sina bivše predsjednice Vrhovnog suda, iznenada pretvorio u „istraživačkog novinara“ i arbitra koji iz udobnosti svoje pozicije svakodnevno zasipa javnost optužbama o vlasti u Srbiji, crnogorska javnost ostaje uskraćena za odgovor na pitanje koje već dvije decenije lebdi nad Crnom Gorom.

Avatar koji pretenduje da drži lekcije o vladavini prava u susjednoj državi, nekako kao da „zaboravlja“ da pogleda u svoje dvorište. Liše Demokratske Crne Gore i Pokreta Evropa sad, Medeničin lik nekako vješto izbjegava da komentariše afere bivšeg režima Mila Đukanovića, a tokom čije vladavine je i njegova majka bila „sve i svja“ u crnogorskom pravosuđu. Postavlja se logično pitanje: Ako je Medeničin lik toliko dobro informisan o tajnim tokovima, vezama i kriminalnim strukturama u regionu, kako to da mu je promakla najveća afera i najmračnija mrlja režima Mila Đukanovića?

Gdje je „istraživački žar“ kada su u pitanju nalogodavci ubistva Duška Jovanovića?

Kada treba napadati Beograd i vladajuću većinu u Crnoj Gori a sve u cilju političke kompromitacije određenih struktura, a gdje mu neke druge nevidljive strukture potencijalno dostavljaju podatke gdje je spreman da „otkriva“ mnoštvo drugih afera, red bi bio da epilog dobiju one koje su stvorene za vrijeme Đukanovićeve vladavine.

Kada se pomene ubistvo glavnog urednika „Dana“, Duška Jovanovića – zločin koji je bio temelj urušavanja demokratije i slobode medija u Crnoj Gori pod DPS-om – nastaje gromoglasna tišina.

Zašto se Medeničin lik, ako zaista posjeduje takve obavještajne kapacitete kojima se hvali, ne pozabavi otkrivanjem nalogodavaca ovog gnusnog čina? Da li je možda riječ o autocenzuri, strahu od otkrivanja „nezgodnih“ istina iz vremena kada je njegova majka bila prva dama crnogorskog pravosuđa, ili je po srijedi klasično skretanje pažnje sa stvarnih problema u sopstvenoj kući? Naravno, nije tu samo pitanje likvidacije urednika Dana, već mnoštva drugih ubistava poput Gorana Žugića, Belog Raspopovića… Takođe se ne može ne pomenuti ni slučaj Slavoljuba Šćekića, koji je dobio pravosudni epilog, ali se još ne zna ime i prezime nalogodavca. Stoga bi Medeničin lik mogao pomalo da se osvrne i na taj period mračne crnogorske istorije i da baci svijetlo na enormne afere koje su potresale crnogorsku javnost.

Njegovi pokušaji da fokus javnosti usmjeri ka Srbiji prozirni su kao i pokušaji DPS-a da sakrije sopstvenu odgovornost za sve što se dešavalo tokom njihove vladavine. Dok Medenica crta mete na čela zvaničnika u Beogradu, u Podgorici još uvijek čekamo da saznamo ko je stisnuo obarač i – što je mnogo važnije – ko je iz vrha bivšeg režima naredio likvidaciju Duška Jovanovića.

Sve dok to ne učini Medeničin lik, svaka riječ o „kriminalizovanoj vlasti“ u Srbiji, dok se pod ključem drži istina o crnogorskim „crnim kutijama“ – pada u vodu.

Javnost pamti, a pravda, koliko god spora bila, kad-tad zakuca na vrata – i onih koji optužuju, i onih koji ćute.