Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Postoji stara izreka da čovjeka ne upoznaš dok ne dobije moć.
Jedan sam od onih koji je to najbolje naučio kroz posmatranje najbližeg okruženja.
Mogu zaključiti, za prilike u Boki, Budvi, Tivtu i Crnoj Gori, da se sve to može parafrazirati riječima: „Daj Srbima vlast da vidiš kakvi su zaista“.
Godine 2020. činilo mi se da je naša sadašnjost, koja postaje istorija, otvorila nova, široka i važna vrata.
Nakon preko tri decenije vlasti DPS-a i njegovih saveznika, srpski politički faktor, predstavnici naroda koji je prethodnih petnaestak godina bio nacija drugog reda, postao je nezaobilazan činilac nove većine. Narod je očekivao promjene, odgovornost i ispunjenje obećanja. Dobio je, međutim, nešto sasvim drugo što je, kad nije otužno i smiješno, ustvari vrlo tragično gubljenje vremena i grubo razočaranje.
Od prvog premijera Zdravka Krivokapića pa nadalje, nizali su se krupni kadrovski promašaji naročito diletantska improvizacija i stalna politička lutanja. Umjesto državničke zrelosti, pokazala se zapanjujuća nedoraslost trenutku. Oni koji su decenijama kritikovali DPS vlast nisu pokazali da umiju puno bolje kada su dobili priliku.
Paktiranje sa onima koji su, kroz zakone usvojene u Skupštini Crne Gore, sistematski potiskivali srpski jezik, istoriju i geografiju, uklanjali iz školskih programa lekcije koje svjedoče o srpskom kulturnom i istorijskom nasljeđu, te osporavali značaj Mitropolije Crnogorsko – primorske i svega što čini identitet jednog naroda, predstavlja ili naivno sagledavanje stvarnosti ili svjesno podmetanje noge onima sa kojima se decenijama dijelila ista borba i isti cilj.
Vraćanje DPS-a i SDP-a u poziciju političke moći, samo da bi se dokazalo ko je jači među Srbima slabićima, liči na uporan pokušaj dvostrukog ubistva, sa tom razlikom što je jedna od žrtava sama posegnula za sopstvenim krajem.
Posmatrajući današnju situaciju, ne mogu da se otrgnem sjećanju na film „Boj na Kosovu“ i upečatljivu scenu u kojoj knez Lazar, kojeg maestralno tumači Miloš Žutić, upozorava Levčanina, koga igra Bogdan Diklić:
„Znam ja zašto ti nećeš u bitku. Misliš: „daleko je Levač od Kosova“. A Kosovo će ti sjutra stići u Levač.“
U toj rečenici sadržana je opomena koja nadilazi vrijeme u kojem je izgovorena. Danas djeluju oni koji vjeruju da su Budva i Podgorica, a od prije par dana i Tivat, „daleko od Kosova“, da ih se određeni procesi i posljedice ne tiču. Međutim, istorija nas uči da se od presudnih pitanja ne može pobjeći. Danas im djeluje daleko a dobro znam da će im već sjutra zakucati na vrata ono čemu se nadaju da će se desiti komšiji.
Kad nesreća stigne u dvorište, uvijek bude kasno za kajanje i ispravljanje propuštenih prilika.
Posebno poražava činjenica da gotovo nijedno od ključnih obećanja vezanih za identitetska pitanja nije ostvareno. Istina, neko će reći da treba sačekati bolji trenutak i da za to treba vremena, što je tačno. Ali ni vrijeme ne može opravdati odsustvo volje, plana, namjere i rezultata.
Sada su, neminovno, na red došle stare srpske „bolesti“. Sujete, podjele i međusobni obračuni počeli su da „jedu“ partije koje su same sebe delegirale za predstavnike Srba u Crnoj Gori.
Trzavice između Nove srpske demokratije Andrije Mandića i Demokratske narodne partije Milana Kneževića postale su, ovih dana, važnije od interesa birača koji su ih doveli na vlast.
Cilj je postao dokazati ko je veći Srbin a ne ko je bolji državnik jer nije ni jedan. Po ko zna koji put.
U svemu tome posebno je nejasna i za mnoge u Crnoj Gori zbunjujuća uloga zvaničnog Beograda.
Od događaja u Budvi prije više od godinu dana do najnovijih previranja u Podgorici,će i Tivtu, mnogi tvrde da je vlastima u Srbiji važnije da njeguju poslušnike nego saveznike jednake sebi.
Ako to nije tačno onda vlast u Beogradu to treba da dokaže.
U suprotnom ostaće kao istinite tvrdnje da Beograd „neposlušnost“ kažnjava sitnim smicalicama, medijskim pritiscima i političkim disciplinovanjem, čak i po cijenu slabljenja srpskih partija i otvaranja prostora za povratak DPS-a. Što se trenutno dešava i desilo se već previše puta.
Pred očima birača odvija se „politička drama“ koja se povremeno graniči sa opštim ludilom.
Što bi rekao hrvatski komentator, u jednoj sasvim drugačijoj prilici, u čuvenoj košarkaškoj utakmici – „To mogu samo Srbi“. Ovog puta – nažalost.
Umjesto zajedništva koje bi popravilo status ne samo jednog nego svih naroda koji nisu Crnogorci imamo raskol koji kao da se odvija u blatu zetskih sela.
Umjesto rezultata koji su prijeko potrebni svim građanima imamo svakodnevne optužbe, najniže uvrede i primitivne svađe dojučerašnjih saveznika.
Umjesto ispunjenih obećanja, onih obećanja koja smo slušali decenijama, sada slušamo samo izgovore.
Dok se politički prvaci prepiru oko uticaja, funkcija i lične koristi, običan čovjek ostaje zbunjen i bez odgovora na pitanje kako je velika pobjeda iz avgusta 2020.godine izgleda pretvorena u još veće razočaranje.
Meni se na sve ovo nameće logičan odgovor, sastavljen iz samo dvije riječi – srpska posla.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
