Piše: Momo Joksimović

Ponekad je za istinu potrebno da stigne izdaleka kako bi je oni najbliži konačno čuli.

Dok dio političke scene u regionu uporno pokušava da gradi svoju prepoznatljivost na napadima na Srbiju i njenog predsjednika Aleksandra Vučića, iz Čikaga je stigla poruka koja je odjeknula daleko snažnije od mnogih diplomatskih saopštenja i političkih analiza.

Rod Blagojević, čovjek koji je obavljao najviše političke funkcije u američkoj saveznoj državi Ilinois, bez ustezanja je poručio da je Aleksandar Vučić „genije u vođenju spoljne politike“.

Ta ocjena nije došla iz Beograda. Nije došla iz stranačkih krugova. Nije došla od ljudi koji su politički vezani za Srbiju. Došla je iz srca Amerike, od čovjeka koji dobro razumije kako funkcionišu međunarodni odnosi i koliko je teško jednoj državi srednje veličine da u današnjem svijetu sačuva svoju samostalnost i svoje interese.

I upravo tu leži suština priče. Jer ono što je Rod Blagojević prepoznao u Aleksandru Vučiću, prepoznajem i ja kao građanin Crne Gore, kao političar i kao čovjek koji vjeruje da su mir, stabilnost i saradnja najveće vrijednosti koje danas možemo ostaviti budućim generacijama. Zato nije slučajno što su naši stavovi gotovo identični.

Blagojević kaže, da se Tramp divi srpskom narodu, njegovoj herojskoj borbi, a da je Vučić veliki državnik i diplomata.

I Blagojević i ja vidimo Srbiju kao državu koja je u posljednjoj deceniji ojačala svoj međunarodni položaj, ekonomsku snagu i politički ugled. Vidimo državu koja više nije objekat tuđih odluka, već sve češće postaje važan faktor regionalne stabilnosti.

A takva Srbija nije nastala sama od sebe. Iza te Srbije stoji politika Aleksandra Vučića.

Može se neko slagati ili ne slagati sa njegovim političkim stavovima, ali je teško osporiti rezultate. Danas je Srbija zemlja koja gradi auto-puteve i brze pruge, privlači milijarde investicija, otvara fabrike i realizuje infrastrukturne projekte koji mijenjaju njen izgled. Srbija danas razgovara sa najvažnijim svjetskim liderima i učestvuje u procesima koji su do nedavno bili rezervisani samo za najmoćnije države.

Upravo zato smatram da je Blagojevićeva ocjena mnogo više od komplimenta jednom političaru. To je priznanje jednoj politici. Politici koja je Srbiji vratila samopouzdanje. Politici koja je Srbiju učinila vidljivom. Politici koja je dokazala da mala država može voditi samostalnu i dostojanstvenu politiku.

Kada Blagojević kaže da je Vučić uspio da održava dobre odnose sa Evropskom unijom, Sjedinjenim Američkim Državama, Rusijom i Kinom, on u stvari govori o nečemu što je rijetkost u savremenom svijetu. Govori o sposobnosti da se grade mostovi tamo gdje drugi podižu zidove.

A upravo to je osobina velikih državnika. Zbog toga sam uvjeren da će istorija prema Aleksandru Vučiću biti pravednija nego što su to njegovi politički protivnici danas.

Jer istorija ne pamti saopštenja, uvrede i dnevnopolitičke obračune. Istorija pamti rezultate. Pamti izgrađene puteve. Pamti ekonomski napredak. Pamti političku stabilnost. Pamti sposobnost da se u teškim vremenima sačuva država.

Upravo zbog toga smatram da podudarnost stavova Roda Blagojevića i mene nije obična politička slučajnost. Ona govori o tome da se rezultati prepoznaju bez obzira na granice, ideologije i geografsku udaljenost.

Kada čovjek iz Čikaga i čovjek iz Podgorice, koji žive u različitim sistemima i političkim okolnostima, dođu do istog zaključka o jednom lideru, onda to zaslužuje pažnju javnosti.

To znači da je politika Aleksandra Vučića postala prepoznatljiva daleko izvan Srbije. To znači da se njeni efekti vide i van njenih granica. To znači da je Srbija danas faktor koji niko ne može ignorisati.

Za javno mnjenje u Srbiji to je snažna potvrda da politika koju vodi njen predsjednik ima međunarodnu težinu i priznanje. Za region je to poruka da stabilnost nema alternativu i da su saradnja i međusobno poštovanje jedini put ka napretku.

Nažalost, još ima onih koji pokušavaju da politički profitiraju na napadima na Srbiju. Još ima onih koji misle da se budućnost može graditi na podjelama i sukobima. Ali vrijeme pokazuje da su takve politike kratkog daha.

Za razliku od njih, rezultati ostaju. Zato danas nije najvažnije šta o Aleksandru Vučiću govore njegovi protivnici. Mnogo je važnije šta o njemu govore činjenice, šta govore rezultati i šta govore ljudi koji Srbiju posmatraju izvan njenih granica.

A kada se iz Čikaga čuje da je Vučić „genije u vođenju spoljne politike“, a iz Podgorice da je riječ o državniku koji je Srbiji vratio snagu, ugled i samopouzdanje, onda to više nije pojedinačno mišljenje.

To postaje politička poruka koju je nemoguće ignorisati. I možda baš zato toliko smeta onima koji ne mogu da prihvate jednostavnu činjenicu – da je Aleksandar Vučić postao jedna od najznačajnijih političkih ličnosti savremenog Balkana, a Srbija država čiji se glas danas čuje mnogo dalje nego što su mnogi vjerovali da je moguće.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi