Braća Aleksandar i Miloš Simović bili su visoko pozicionirani članovi ozloglašenog „zemunskog klana“, kojim su rukovodili Dušan Spasojević Šiptar i Mile Luković Kum.
Zbog učešća u brojnim zločinima i atentatu na premijera Zorana Đinđića, obojica su osuđena na maksimalne kazne od po 40 godina zatvora koje izdržavaju u Kazneno-popravnom zavodu „Zabela“ u Požarevcu.
Aleksandar je uhapšen 25. novembra 2006. godine u stanu u Ulici Milentija Popovića na Novom Beogradu i bio je prvi odbjegli „zemunac“ kojeg je srpska policija uspjela da locira i privede.
Osuđen je na 35 godina zatvora zbog učešća u devet ubistava u okviru klana, više pokušaja likvidacija i tri otmice, kao i na dodatnih 20 godina zbog brutalnog ubistva svjedoka saradnika Zorana Vukojevića Vuka, bivšeg policajca koji je kasnije radio kao obezbjeđenje u „Šilerovoj“.
Život u „Zabeli“
Aleksandar je u zatvoru stekao određeni autoritet zahvaljujući fizičkoj snazi i zatvorskoj disciplini. Pojavljivale su se i tvrdnje da navodno ima određene pogodnosti i da se slobodnije kreće po krugu zatvora, uz obavezu da obavlja poslove poput popisa i evidencije hljeba.
Vukojević je, podsjetimo, nestao u noći između 2. i 3. juna 2006. godine, a njegovo unakaženo i spaljeno tijelo pronađeno je u blizini Aerodroma „Nikola Tesla“, pored auto-puta. Prema navodima patologa, tijelo je bilo u takvom stanju da je identifikacija dugo trajala.
Prema tvrdnjama iz istrage, motiv za likvidaciju bila je osveta, ali i sumnja da je Vukojević kod sebe zadržao dio novca „zemunskog klana“, navodno oko 4,5 miliona eura koji su ostali skriveni.
Bjekstvo, skrivanje i obračun nekadašnjih saradnika
Mlađi brat Miloš uhapšen je 10. juna 2010. godine nakon ranjavanja Sretka Kalinića u Zagrebu i ilegalnog prelaska granice iz Hrvatske. Njih dvojica su zajedno pobjegli iz Srbije nakon ubistva premijera Đinđića i godinama se uspješno skrivali uz pomoć jataka iz regiona, uprkos međunarodnoj potjernici.
Njihov višegodišnji bijeg prekinut je nakon sukoba između njih dvojice, kada je došlo do oružanog obračuna na jezeru Rakitje. Tokom roštiljanja, Simović je pištoljem ranio Kalinića u grudi, nakon što je, prema navodima, saznao za njegovu navodnu vezu sa njegovom suprugom.
Miloš je u klanu važio za jednog od najopasnijih članova, zaduženog za praćenje žrtava i dostavljanje informacija egzekutorima, prije svega Sretku Kaliniću. Takođe je bio uključen u kopanje jama i skrivanje tijela žrtava.
Surova „šala“ koja je ostala upamćena
U okviru klana, Miloš je imao i zadatak da učestvuje u tzv. „grobarskim poslovima“. Jednom prilikom, nakon povratka sa kopanja, navodno blatnjav i iscrpljen, među članovima grupe pojavila se šala da bi mu za rođendan trebalo kupiti mini rovokopač, jer mu se posao stalno „širi“. Ta priča se među njima prepričavala kao interna crna šala.
Miloš Simović je u odsustvu osuđen na maksimalnih 40 godina zatvora zbog atentata na premijera i ostalih zločina „zemunskog klana“. Pored toga, dobio je i osmogodišnju kaznu za otmice Miroslava Miškovića i Dragoslava Vukovića, kao i dodatne kazne za druga krivična djela.
Kasnije je, zajedno sa Kalinićem, osuđen i za pokušaj ubistva Andrije Draškovića i Zorana Nedovića Šoka, kada su ubijeni njihovi tjelohranitelji. Za ta djela izrečene su im kazne od 30 i 35 godina zatvora.
Kalinić je tokom postupaka priznao više ubistava i opisao niz likvidacija, uključujući i ubistvo Milana Jurišića Jureta u Madridu, kao i uklanjanje tragova nakon zločina. Iz njegovih iskaza proizašle su brojne kontroverzne tvrdnje, koje su dodatno uzdrmale javnost.
Milošu Simoviću je na kraju izrečena i dodatna kazna od šest godina zatvora zbog ranjavanja Kalinića.
Milionski plijen i kriminalni počeci
Prema svjedočenju Miladina Suvajdžića, zvanog Đura Mutavi, braća Simović su učestvovala u otmici Miroslava Miškovića 2001. godine, od koje je dobijen otkup od sedam miliona maraka. Navodno su Aleksandar i Miloš zajedno dobili milion koji su podijelili.
Prema istim navodima, dio novca pripao je i Miloradu Ulemeku Legiji, dok su drugi učesnici dobili manji dio nagrade u vidu droge ili novca.
Svjedoci i akteri kasnije su tvrdili da su braća Simović kriminalnu karijeru započela kao sitni lopovi u Zemun Polju, a da su se u kriminalni vrh popeli tek nakon povezivanja sa Dušanom Spasojevićem, koji ih je uveo u krađe automobila i organizovani kriminal.
Nadimci, priče i optužbe iz zatvora
Sretko Kalinić je u svojim iskazima i kasnijim pisanjima iz zatvora braću Simović opisivao uvredljivim nadimcima, tvrdeći da su u početku bili siromašni i skloni sitnim krađama, prije nego što su ušli u ozbiljan kriminal.
Za Miloša je tvrdio da je nadimak „Derpe Glavato“ dobio zbog jedne policijske kontrole u kojoj je zatečen u kompromitujućoj situaciji, dok je Aleksandra opisivao u izrazito negativnom kontekstu.
(KURIR.RS)
