Čija je pobjeda?

Piše: Marko Kentera
Nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva

Već decenijama živimo u vremenu u kom se gotovo svako političko pitanje svodi na vještački sukob „nas“ i „njih“, „crvenih“ i „crnih“, „nebeskih“ i „zemaljskih“.

U neprekidnoj i zaglušujućoj buci podjela rijetko nalazimo trenutak da zastanemo pred jednom jednostavnom ali suštinskom istinom – ako Crna Gora postane članica Evropske unije, to neće biti trijumf nad bilo kim.

Ni nad komšijama, ni nad braćom, ni nad rođacima koji žive u našoj državi ili u drugim državama. To će, prije svega, biti pobjeda kakvu do sada nismo ostvarili jer se radi o pobjedi nad sopstvenim slabostima.

Nijedna država ne ulazi u Evropsku uniju zato što je nadjačala svoje komšije. Naprotiv, u evropsku porodicu ulazi se onda kada uspijete da savladate vlastite nedostatke, da izgradite snažnije institucije, efikasnije pravosuđe, odgovorniju vlast i društvo u kojem zakon važi jednako za sve. Ništa od toga neće biti konačno niti savršeno, daleko do toga, ali će put kojim moramo da idemo biti jasno trasiran i prepoznatljiv.

Za mene u tome i jeste suština evropskog puta a vjerujem i za svakog ko iskreno želi ulazak u EU.

Proces pristupanja Evropskoj uniji nije, zamislite, takmičenje među narodima, kako ga na Balkanu često doživljavamo. To je zahtjevna i dugotrajna unutrašnja borba, suočavanje sa sopstvenim manama, navikama i ograničenjima, kojih je kod nas mnogo više nego na drugim mjestima u Evropi.

Smatram pogrešnim, zlonamjernim i štetnim kada se evropski uspjeh Crne Gore predstavlja kao geopolitička pobjeda nad Srbijom, Bosnom i Hercegovinom, Albanijom ili bilo kojom drugom susjednom državom.
Kakva bi to pobjeda bila ako bi počivala na porazu onih sa kojima dijelimo nacionalne identitete, kulturu, istoriju, vjeru, jezik, porodice, ekonomiju i svakodnevni život?

Ako nas je prošlost ičemu naučila, a nije nažalost mnogo čemu, onda je to da narodi Balkana nisu jedni drugima prepreka već često najbliži oslonac, naročito onda kada je najteže. Ili bi to morali da budu.

Umorni od beskrajnih svađa koje su godinama podsticali oni kojima je podjela bila najisplativija politička moneta, i koji su trajno željeli da ostanu na vlasti, često ne primjećujemo najdragocjeniju vrijednost koju Crna Gora posjeduje.
Kod nas zajedno i bez sukoba žive Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Hrvati i mnogi drugi. Upravo u toj raznolikosti krije se najveća snaga.

Kada Crna Gora uskoro postane članica Evropske unije, mnogi Srbi, Albanci i Bošnjaci kroz našu državu biće dio evropske zajednice i prije nego što njihove „matične“ države završe isti put. To nije razlog za podjele niti za ljubomoru. Naprotiv, to bi trebalo da bude razlog za ponos i jeste tako.

U tom istorijskom trenutku, koji će se vjerovatno desiti u naredne dvije godine, Crna Gora neće postati zid između naroda, već nevjerovatno važan most.

Nećemo biti granica, već ćemo postati svetionik.

Izbjećićemo da budemo prepreka, već ćemo dokazati da smo naučili da budemo putokaz.
Bićemo, kao rijetko kad, dobar primjer da zajednički život različitih identiteta nije slabost nego važna prednost.

Posljednjih mjeseci svjedočimo učestalim napadima na političke subjekte koji podržavaju evropske reforme, naročito na one koji otvoreno njeguju srpski identitet. Razloga za kritiku političkih partija uvijek ima i uvijek će ih biti.

Naročito u odnosu na srpske u Crnoj Gori jer su dosta puta pokazale da se ne snalaze kao dio vlasti a da su im dalekovidost, kooperacija i sloga potpuno strani pojmovi. Međutim, podrška evropskim integracijama vladajućih partija u Crnoj Gori ne može i ne smije biti jedan od takvih razloga za kritiku jer zaista nije iskren ni opravdan.

Definitvno je da će u evropskoj Crnoj Gori svaki nacionalni identitet biti više poštovan nego danas, da će se uvažavati zastave, jezici, vjerska i sva druga osjećanja svakog od naroda Crne Gore i da to neće biti pitanja koja smiju da budu predmet podjela.

U evropskoj Crnoj Gori lakše ćemo ispraviti istorijske nepravde i dokazati neke neistinite tvrdnje o našoj bližoj istoriji jer to su tekovine koje decenijama baštini EU.

Proces restitucije institucija i građana biće mnogo brže doveden do kraja.

Ako neko podržava reforme koje vode snažnijoj pravnoj državi, sigurnijem poslovnom ambijentu, višem životnom standardu i stabilnijem društvu, tada radi u interesu svog naroda i svoje države, bez obzira na nacionalni predznak koji nosi.

Za Zapadni Balkan članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji ima daleko veći značaj od naših granica. Ono šalje poruku da region nije osuđen na beskrajni krug kriza, sukoba i propuštenih prilika, već da može postati prostor saradnje, razvoja i trajnog mira.

Crna Gora kao država, uz partije srpskog naroda kao važne činioce vlasti, zajedno sa svim drugim narodima koji čine njeno bogatstvo, pokazuje da u njoj raste sigurnost, da se mogu privlačiti investicije, otvarati nova radna mjesta i smanjivati prostor za nestabilnosti koje su decenijama sputavale razvoj cijelog regiona.

Davno je Žan Mone, jedan od tvoraca evropske ideje, izgovorio genijalnu misao koja vjerovatno nikada nije u potpunosti stigla do Balkana – „Ne ujedinjujemo države, već ljude.“

U toj jednostavnoj a duboko mudroj rečenici nalazi se odgovor na pitanje čija je pobjeda ulazak Crne Gore u evropsku porodicu naroda.

Završetak prve etape tog puta, ulazak u Evropsku uniju, koji dakle nije kraj već početak jednog novog poglavlja, ne vidim kao pobjedu nad Srbijom. Nije ni pobjeda nad Albanijom, niti nad Bosnom i Hercegovinom. To je uspjeh svih ljudi koji žive u Crnoj Gori: Crnogoraca, Srba, Bošnjaka, Albanaca, Hrvata i svih drugih građana naše zemlje.

To je i dokaz da umijemo da se borimo sa korupcijom, neuređenošću sistema, političkim podjelama i slabostima koje su nas predugo držale zarobljenim u mjestu. Umijemo da se borimo ali nam slijede decenije, po ulasku i EU, da se potpuno izborimo.

Ulazak u Evropsku uniju predstavlja trenutak kada jedna država, ovog puta Crna Gora, polaže ispit političke i društvene zrelosti. Trenutak kada pokazuje da je danas bolja nego što je bila juče i da sjutra želi biti bolja nego danas.
Takva pobjeda nikome ništa ne oduzima iako nas mjesecima ubjeđuju da je naša pobjeda poraz za nekog drugog.
Naprotiv, naša pobjeda je putokaz svima koji koračaju istim putem i treba da im uliva nadu da je uspjeh moguć.

Evropska Crna Gora ne može i ne želi da bude pobjednik nad svojim komšijama i bratskim narodima. Njena misija mora biti, za svakog normalnog čoveka, drugačija i plemenitija i sastojati se u tome da se pokaže kako se najveće pobjede ne ostvaruju nad drugima već nad sobom.

Tek kad pobijedimo vlastite slabosti, strahove i podjele, ili kada saznamo recept kako da ih pobjeđujemo, postajemo istinski dostojni mjesta u Evropskoj uniji.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)