Piše: Bojo Pižurica

Kada dođe do nekog komplikovanog slučaja, nekakve krađe ili ubistva, tada dolazi inspektor Herkul Poaro i rešava stvar. Kod nas se nikad ne pojavljuje Poaro već naš inspektor Poharo i ne, ne zove se tako zato što je poharo Crnu Goru.

Izvanredni glumac Dejvid Sušet, koji briljantno glumi inspektora Poaroa, nosi ufitiljene brkove premazane sjajnim voskom da bi liku dao na mudrosti i pronicljivosti.

Naš Poharo ne nosi brkove ali je premazan svim farbama i bojama. I nije briljantan već brilijantan.

Inspektor Poaro se bavi kriminalom jureći prestupnike i ne dozvoljava da se kriminal bavi njime. Krase ga maniri, oštroumnost, nema traga od drskosti, bahatosti i osionosti, baš kao ni kod našeg Poharoa. Za njega svi misle da je Francuz ali je ustvari Belgijanac, za ovog našeg su svi mislili da je Srbin a ustvari se pravi Englez.

Poaro je savršeni džentlmen, elegatan i otmen, na reveru svog besprekorno krojenog odijela nosi malu srebrnu viktorijansku vazicu u koju stavlja svježi cvijet. Ta vazica je poklon njegove ljubavi iz mladosti koja se zvala Virdžinija. Ona se udala za drugog čovjeka, đao mu koris ponio, ali je u znak sjećanja na tu ljubav svome sinu dala ime Herkul. Nešto slično kao ona Ivana što se kroz Berane šeta.

I naš Herkul je đentlmen, takođe ima besprekorna odijela ali na reveru ne nosi vazicu a i da nosi, bila bi zlatna. On nosi značku svoje voljene, ali voljene Crne Gore koju nije dobio na poklon, već je on nju poklonio, ne ko zna kome, već svome narodu. I ne, nije poklonio narod, nego narodu.

I on je nekad imao jednu Virdžiniju. Ne Virdžiniju Vulf koja je pisala o unutrašnjem doživljaju stvarnosti, o svijesti i savjesti. Jedna sorta duvana zove se Virdžinija, pa naš inspektor Poharo takođe nosi značku iz sentimentalnih razloga.

Kada želi da ubrza stvar, Poaro pogleda na sat koga drži na kratkom sjajnom lancu. I naš Poharo ima zanimljiv sat ali ga ne drži na kratkom lancu, na njemu drži nešto drugo ili nekog drugog.

Poaro ima jednog pomoćnika, prostodušnog kapetana Hejstingsa, dok ih naš Poharo angažuje znatno više. Ti kapetani nijesu baš tako prostodušni. Dobar je sa policijom, ali im ne vjeruje previše.

Zanimljivo je i to je naš inspektor Poharo specijalista ne samo za kriminal, već i za afere, zavjere, čak i za udare. Ne udare mokrom čarapom, nego za državne udare. On je otkrio i da su svi naši problemi napisani ćirilicom.

U svom predanom radu, ne predajnom, Poharo je otkrio da sve ide preko crne ruke. A kad je ruka crna, onda je srpska. A kad je ruka srpska, otisci su ruski. A zašto je ruka crna, zato što je uvučena u mantiju. Sve ovo Poharo je otkrio koristeći lupu, tako da tu nema lupanja ni lupetanja.

Inspektor Poaro je uspješno rešavao slučajeve kao što su: Smrt na Nilu, Krađa kraljevskog dragulja ili Dama u zelenim rukavicama, ali nije, kao naš Poharo, rešavao zamršene zagonetke kao što su: Slučaj odbjeglog Telekoma, Tajne plavog salona hotela Splendid ili Ispovijest lučkog radnika. Naročito su zapažene bile njegove efektne bravure u slučajevima: Svakog prvog torba, Misterija broja 11 ili Tajne prvog trezora, koji će ući u anale svjetske detektivske priče.

O inspektoru Poarou su snimljeni brojni filmovi i serije. I o našem Poharou su snimljeni brojni materijali ali je on otišao korak dalje pa je cijela Crna Gora postala jedan veliki kriminalni film. Da li je to film o inspektoru? Ma ne, to je film o nama.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi