Piše: Momo Joksimović
Ponekad se u parlamentarnom životu jednog naroda dogodi besjeda koja prevaziđe dnevnu politiku, stranačke okvire i trenutne rasprave. Takva besjeda postaje svjedočanstvo vremena, dokument istorije i trajno štivo za buduće naraštaje. Upravo takav utisak ostavio je govor Milana Kneževića u Skupštini Crne Gore povodom rasprave o Predlogu zakona koji se tiče dinastije Petrović i spornih istorijskih formulacija o događajima iz 1918. godine, Mojkovačkoj bici, zajedničkoj borbi, Podgoričkoj skupštini itd.
Njegovo obraćanje nije bilo samo politički govor. To je bila lekcija iz istorije, čas nacionalnog pamćenja i snažna odbrana istine onako kako je on vidi i tumači na osnovu istorijskih činjenica i dokumenata. Mirna, snažna, argumentovana, jasna i beskompromisna. Milan Knežević je iznio stav da je neprihvatljivo Srbiju proglašavati okupatorom Crne Gore i da je Podgorička skupština bila legitiman istorijski događaj u kojem su učestvovali predstavnici naroda iz svih krajeva Crne Gore.
Posebnu snagu njegovoj besjedi dala je sposobnost da istorijske činjenice i istinu poveže sa sudbinom naroda. Govorio je o zajedničkim idealima Srbije i Crne Gore, o bratskim borbama i žrtvama, o slavnoj Mojkovačkoj bici, o stradanjima i pobjedama koje su ispisivale našu zajedničku prošlost. Nije to bio govor podjela, već govor sjećanja, istorijske svijesti i poziv da se prošlost ne tumači prema dnevno-političkim potrebama.
Riječi su mu bile odmjerene, jezik bogat i precizan, a argumenti snažni i logički jasno postavljeni. Kao profesor srpskog jezika i iskusan parlamentarac, pokazao je zavidno znanje, govornicku kulturu i sposobnost da složene istorijske teme približi svakom slušaocu. Upravo zbog toga mnogi su njegovu besjedu ocijenili kao jedan od najznačajnijih parlamentarnih govora posljednjih godina.
U vremenu kada ljudi od ugleda, znanja i društvenog autoriteta, među njima i brojni građani Crne Gore, članovi i prijatelji Udruženja građana „Vranješ“, armija penzionera, smatraju da ovaj govor zaslužuje posebno mjesto u savremenom političkom i govornom nasljeđu Crne Gore. Po snazi argumenata, ljepoti izraza, istorijskoj utemeljenosti i političkom naboju, ova besjeda zaista nosi obilježje antologijskog govora.
Milanu Kneževiću pripadaju čestitke za oratorsko umijeće, istrajnost u zastupanju svojih uvjerenja i doprinos očuvanju istine i istorijskog pamćenja. Bez obzira na različita tumačenja prošlosti, ostaje činjenica da je njegov nastup u Skupštini Crne Gore ostavio dubok trag i da će se o njemu još dugo govoriti.
Neke besjede traju koliko i rasprava u kojoj su izgovorene. Druge nadžive vrijeme i postanu dio kolektivnog pamćenja. Govor Milana Kneževića pripada ovoj drugoj vrsti — govorima za antologiju.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
