Profesoričin fetišizam, Čankovi moljci i „stimanje“ princa Nikole

Piše: Goran Danilović

Poklonjenje i cjelivanje Pojasa Presvete Bogorodice je „čist fetišizam“!

Izvjesna gospođa, profesorica sociologije iz Novog Sada, tako je kratko i lapidarno objasnila tu „magijsku pojavu“. Teško srpskom narodu sa ovakvim kadrovima u prosvjeti!

Nabijeđeni mondijalisti i sekularci misle da niko prije njih nije narodu „otvarao oči“. Jeste, nažalost — i otvarao i vadio; gdje srpom, a gdje srpom i čekićem.

Nije fetišizam kada se klanja Josipu Brozu i mrtvom mu se podilazi? Nije fetišizam kada crvenu petokraku nosite na grudima i zadnjici? Nije fetišizam kada se klanjate kipovima, sumnjivim tipovima i opskurnim likovima, kada u škole vraćate toteme, a od briselske birokratije pravite zlatno tele?

„Uznijeta“ profesorica, aktivistkinja Vasić, ateistkinja je, pa objašnjava onako lakonski i lakejski: „Pojas Presvete Bogorodice je fetiš!“

Mi smo, dakle, „zaluđeni“ vjerom, te tako bivamo fetišisti? Ako, ako; bolje i fetišisti nego fašisti. Ali ovdje se ipak radi o ispranom mozgu i želji da se izađe iz anonimnosti.
Čankovi moljci

Istovremeno, Nenad Čanak je zgranut pomišlju da ima ljudi koji vjeruju da moljci još uvijek nisu pojeli Bogorodičin Pojas.

Dakle, Nenad Čanak vjeruje u moljce i u širu familiju lepidoptera, ali u Boga ne vjeruje.
Bogu ništa manje, a ni njemu ništa više — važno je da vjeruje u Mila, Miraša i moljce, a to bi ga jednom moralo dovesti i do toga da povjeruje u crve.

Crnogorski fetišizam

Fetišizam nije samo mjera aktivista, političara i pojedinih medija u Srbiji.

Ne, mi iz Crne Gore pratimo trendove, naročito fetišizma.

Princ Nikola Petrović, recimo, ima fetiš prema nekadašnjoj imovini svojih slavnih predaka, jer je to jedini način da dokaže svoje prinčevstvo. On, a nažalost i četrdeset poslanika Skupštine Crne Gore, vjeruju u „pravdu koja je davno naplaćena“.

Prinčev otac, slavni princ Mihailo Petrović, nije ni po cijenu stradanja tokom fašističke okupacije Crne Gore pristajao da trguje prestolom, svojim prezimenom i čašću.
Fetišizam je i kada naša Skupština to zaboravi, zaboravljajući da je Mihailo Petrović branio čast svojih predaka kada je širom Evrope tražio prijatelje i nadu da komunisti ne sruše

NJegoševu kapelu na Lovćenu.

On se borio protiv fašizma, ali i da se u doba komunizma sačuva grobna crkva Vladike Rada.

NJegov sin se borio, bez uzmaka, za jedan od dvoraca koji su, izvjesno je, uz sve ostalo, isplaćeni porodici Petrović još daleke 1927. godine, ali iz fetišističkih ponuda nije zainteresovan

za vjeru i duhovno nasljeđe svojih predaka.

Četrdeset dva miliona dinara

Narodna skupština Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca usvojila je 31. marta 1927. godine član 180v Finansijskog zakona, kojim je ovlastila Ministarstvo finansija da, na osnovu prethodnog sporazuma sa članovima dinastije Petrović-NJegoš, isplati ukupno 42 miliona dinara Danilu, potomcima knjaza Mirka, knjazu Petru i knjeginjama Kseniji i Vjeri.

Po današnjem odnosu prema državnom budžetu, to bi odgovaralo iznosu od približno 750 miliona evra.
Najvažnije, nema dokaza da su tadašnji korisnici naknade odbili sporazum ili protiv njega protestovali, ikada i igdje.

Darežljivost Skupštine

Moljci Nenada Čanka, kao i on sam, mogu sve da pojedu. Fetišizam izvjesne aktivistkinje Vasić može sve da objasni. Ali darežljivost naše Skupštine i „stimanje“ princa Nikole ostaju neshvatljivi.

Princ će, svakako, Dvorac dati pod rentu — vjerovatno će ga prvo ponuditi državi, a ako nam bude skupo, ponudiće ga nekome za ambasadu.

Pošteno, nego što.

Presveta Bogorodice, spasi nas od mondijalista, prinčeva i fetišista.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)