Piše: Boško Vukićević 

Zdravkov moralni pad, sada već nezaustavljiv, izaziva osjećaj neprijatnosti, pa i mučnine, kod osoba koje su ga makar ovlaš poznavale.

Današnju svečanu priliku u Sabornom Hramu Hristovog Vaskrsenja, prof. Krivokapić je iskoristio za još jednu svoju javnu kompromititaciju, za još jedno teatralno svjedočanstvo o sopstvenom konvertitstvu.

Svetu arhijerejsku liturgiju u Podgorici, kojom je načalstvovao patrijarh Porfirije, Krivokapić je uzeo kao povod da izlije otrov zmije otrovnice na patrijarha Srpske pravoslavne crkve. Pritom, upotrebljavajući za svoj skandalozni istup neki novinski članak od prije pet godina.

Tužno je posmatrati kako se pred građanima unižava čovjek u koga su, ne tako davno, polagane nade slobodnih ljudi da će Crnu Goru povesti stazama slobode i demokratije. Dok nije pokazao svoje pravo lice.

Zdravko – čovjek koji je iznevjerio i izdao svoje najbliže saradnike, koji su ga doveli na mjesto premijera Crne Gore (između ostalih, i mene samoga, kao što je poznato) – danas se ponaša poput „uvrijeđene mlade“. Neko je, navodno, „njega iznevjerio“. Nije niko, samo što su mnogi ljudi, iz Crkve i van nje, ubrzo spoznali s kim imaju posla.

Nije najskandaloznija stvar u sramotnom Zdravkovom istupu njegovo promovisanje crkvenog separatizma (tj. ono što je činio i Milo Đukanović, zbog čega je i konačno poražen nakon čudesnih litija). Prihvatili smo činjenicu da prof. Krivokapić ide utabanim stazama konvertitstva Sekule Drljevića, Jevrema Brkovića i Novaka Kilibarde.

Već je najskandaloznija stvar njegov bestidni napad na patrijarha Srpske pravoslavne crkve, za kojeg insinuira da je „nedostojan i da služi mamonu“. Ovakvim vokabularom on vrijeđa, ne samo patrijarha, već i najstariju instituciju u našem narodu.

U svojoj misiji sopstvene kompromitacije, Zdravko prelazi sve moguće granice, pa i one – kulture i pristojnosti.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi