Neuspjela država Crna Gora

Piše: Igor Damjanović

Večerašnjim koncertom Rikija Martina Crna Gora će obilježiti 20 godina nezavisnosti. Pjevač koji je posljednju pjesmu ispjevao prije nego što je ova država nastala, koji se posljednjih 20 godina pominje ne po hitovima već pikanterijama iz ličnog života, čini se zaista je dostojan jubileja države Montenegro, države koju posljednjih mjeseci personifikuju porno snimci iz ministarskih kabineta.

Za samo jedan dan, tog 21. maja 2006, na poharanom referendumu anulirana je vjekovna žrtva i prolivena krv, koje su Crnogorci u epskim bojevima vodili za slobodu srpstva. „Pred šator ću stražarit’ kralju, zar mi Danil stric ne reče, spoji li se ikad srpstvo i jedinstvo svoje steče“ – pisao je u stihu vrijeme crnogorske slave kralj i knjaz Nikola Prvi Petrović.

Manjina korumpiranih i zavedenih propagandom finansiranom švercom cigareta i međunarodnim kriminalom, zajedno sa potomcima onih koji su na Martinićima, Krusima, Fundini, Grahovcu i Vučjem Dolu kidisali da satru Crnu Goru i njenu slobodu, uspjeli su ono što nije za rukom pošlo turskim pašama i vezirima, austrougarskim i italijanskim okupatorima.

Referendumsku kampanju iznijeli su na parolama i floskulama da se „sami pitamo u svojoj kući“ i da se o „Crnoj Gori ne odlučuje u Beogradu“. Koliko se „pitamo“ najbolje smo vidjeli već u oktobru 2008, kada je vlada Mila Đukanovića priznala nezavisnost lažne države Kosovo. Po priznanju njenog tadašnjeg potpredsjednika i kasnijeg premijera Duška Markovića tzv. Kosovo je priznavano protivno volji 80% građana Crne Gore. Zatim su uslijedile sankcije Ruskoj Federaciji 2014, koje zbog evropskih integracija ni danas ne bi bili u obavezi da formalno uvedemo, pa uvlačenje u NATO pakt bez referenduma. Prema anketi javnog servisa RTCG u februaru 2022. čak 86% građana Crne Gore izjasnilo se protiv sankcija Rusiji.

Ove poražavajuće činjenice, nekadašnje pristalice zajedničke države uvaljene prije par godina u fotelje pokušavaju da relativizuju floskulama „mi smo mali, kolonija, šaka jada, moramo“. Tu istine ima, ali objašnjenja nema zašto se u odnosu prema Srbiji Crna Gora postavlja kao Hrvatska i Albanija, a recimo ne kao Rumunija i Grčka, odnosno zašto prema Rusiji u međunarodnim organizacijama nastupamo kao „baltički tigrovi“ Litvanija, Letonija i Estonija, a ne kao Slovačka i Mađarska.

Nema tih floskula i relativizacije koje mogu opravdati učešće crnogorskih vojnika u misijama EU i NATO podrške Ukrajini, odnosno glasanja za prijem tzv. države Kosovo u UNESKO i Interpol, i tako redom do podrške rezoluciji UN kojom se konstatuje „genocid“ u Srebrenici.

Nebrojene akte otvorenog neprijateljstva Crne Gore prema Rusiji i Srbiji, koji spadaju u najsramnije stranice njene istorije, bivše i sadašnje političke elite u Podgorici kamufliraju devizom „napad je najbolja odbrana“. Sveprisutan je narativ, bez ijednog dokaza, da Rusija vodi nekakav hibridni rat protiv Crne Gore, a da većeg neprijatelja od Aleksandra Vučića nemamo.

Svaka izgovorena riječ predsjednika Srbije povod je da danima traje histerija i haranga medija koje je osnovala i finansirala Milova mafija, medija koje kontroliše klan tzv. Druge familije, koji se sa Đukanovićem nakon poharanog referenduma razišao oko podjele plijena i uticaja, ali i brojni javno angažovani pojedinci koji za sebe kažu da su Srbi. Gle čuda, lideri sva tri klana bili su prisutni na sinoćnjem Spajićevom prijemu.

Ma koliko retorika i gebelsovska propaganda bila uporna i sveprisutna, svima koji su elementarno sačuvali zdrav razum jasno je da je Crna Gora ta koja vodi neprijateljsku politiku, aktivno učestvuje u ratu protiv Rusije, podržava rasparčavanje Srbije i glasa za bukvalno sve antisrpske rezolucije u međunarodnim organizacijama. Crna Gora, a ne dvije države koje su nam tokom vjekova istorije bile najbliže.

Uhljebljeni će reći da je danas u Crnoj Gori situacija drugačija, jer su Srbi u vlasti. Međutim i prije 10 ravno godina u vlade Mila Đukanovića bilo je Srba, recimo ministar policije bio je Goran Danilović. Na 10. godišnjicu nezavisnosti Danilović je sa mnogo pompe i neskrivene lične radosti primao Miroslava Lajčaka i Františeka Lipku, predstavnike EU koji su verifikovali referendumsku poharu. Na prijemu smo sinoć vidjeli predsjednika skupštine Andriju Mandića sa Milom Đukanovićem, Duškom Markovićem, raspopom Mirašem Dedejićem i neizbježnim Lajčakom, koji uprkos nedavno potvrđenim vezama sa Džefrijem Epstinom i dalje slobodno putuje svijetom.

Sa ispod 30.000 koliko je brojao crnogorski javni sektor 2006. broj zaposlenih je u današnje dane dostigao nevjerovatnih 78.000. Sve to kao da im nije dovoljno pa pored postojećih 33 resora u vladi spremaju se da izmisle i nove. Vjerovali ili ne Crna Gora bi uskoro mogla da dobije ministarstvo za vezu sa skupštinom, a pored živog ministra zdravlja, sprema se i potpredsjednica za zdravstvo. Ionako preglomaznih pedesetak hiljada u javnoj upravi koje je ostavio režim Mila Đukanovića 2020. tzv. umjesto da skrešu, oslobodioci su povećali za nevjerovatnih 28.000. Crna Gora je danas svjetski rekorder po broju zaposlenih u javnom sektoru. Prema zvaničnoj statistici crnogorski broj zaposlenih u javnom sektoru na 100.000 stanovnika čak 2,7 puta prevazilazi prosjek EU.

Taj koeficijent 2,7 je ekvivalentan rastu zabilježenom tokom 20 godina crnogorske nezavisnosti. Ovo suštinski znači da na grbači onih koji rade živi 50.000 partijskih uhljeba bivšeg i sadašnjeg režima. Ovaj broj u praksi je veći jer hiljade, ako ne i desetine hiljada aktivista vladajućih partija u javnoj upravi i preduzećima angažovani su na privremenom radu po ugovoru o djelu. Oni se u ovom statusu nalaze godinama i ne podliježu zvaničnoj statistici zaposlenih.

U nezavisnoj Crnoj Gori država je ne samo najveći poslodavac, već i najbolji platiša. Prosječna zarada u državnoj upravi je za čak 50% veća od zarade u proizvodnji, 1000 na prema 650 evra.

Na 700 miliona evra državnog duga koliko nam je u nasljeđe ostavila SRJ za prethodnih 20 godina dodate su preko 4 milijarde. Eto kako životari i opstaje država fenomen, u kojoj manjina radi, a većina parazitira na njenoj grbači. Spekulativni poslovi i stambena izgradnja još nekoliko narednih godina kamufliraće relativno podnošljiv procenat državnog duga u BDP-u. Kada te tendencije odmah poslije 2030. splasnu, Crna Gora će potonuti u bankrot i ekonomsku propast. Procenat BDP-a u javnom dugu će se za kratko vrijeme udvostručiti, ako ne i utrostručiti. TADA NEĆE BITI VAŽNO JESI LI SRBIN, CRNOGORAC, ALBANAC, BOŠNJAK, ILI PARTIJSKI UHLJEB.

Baš te 2006, dok su Milo Đukanović i Miroslav Lajčak harali narodnu volju na referendumu, a Andrija Mandić bio kao protiv toga, Noam Čomski je objavio knjigu „Neuspjele države“. Ovo zanimljivo djelo političke teorije pokušava da definiše pojam država de fakto protektorata SAD koje ne poštuju međunarodno pravo, volju vlastitih građana i umjesto svojih strateških interesa ispunjavaju naloge spoljnih centara moći. Da su „Neuspjele države“ napisane desetak godina ranije siguran sam da bi posebno poglavlje bilo posvećeno i nezavisnoj Crnoj Gori, državi koja ispunjava gotovo sve kriterijume da bude svrstana u takve.

Od zemlje junaka iz bajki, kako je crnogorske vojnike na Mojkovcu opisao austrougarski načelnik generalštaba Konrad fon Hencendorf, samo tri decenije vlasti Mila Đukanovića i njegovih nasljednika bile su dovoljne da se Crna Gora prepoznaje po švercu, kriminalu, korupciji i porno snimcima iz ministarskih kabineta. Moralna propast neuspjele države Crne Gore prethodnica je njenom izvjesnom ekonomskom krahu, koji teško da će dočekati kraj još jednog mandata trijumvirata Milovih nasljednika Spajić-Mandić-Bečić.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)