Nezavisnost Crne Gore – geopolitička pozadina i uticaj stranog faktora

Iza formalne priče o demokratskom pravu na samoopredjeljenje godinama su se odvijali složeni procesi geopolitičkog pritiska, identitetskog inženjeringa i hibridnog djelovanja na prostoru bivše jugoslovenske republike.

Razbijanje zajedničke države Srbije i Crne Gore, koje se često pogrešno smatra završnim činom rastakanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, od rađanja ideje do završnog čina imalo je snažnu podršku u uticajnim stranim krugovima, prije svega na Zapadu, ali ne i isključivo u tom dijelu svijeta. Ta podrška najvećim dijelom nije bila motivisana razmišljanjem o dobrobiti građana Crne Gore, koliko pronalaženjem još jednog načina da se zada udarac srpskim vitalnim i strateškim interesima u našem regionu.

Upravo stoga referendum iz 2006. godine nije predstavljao kraj tog procesa, već je jedna od njegovih funkcija bilo i stvaranje uslova i atmosfere pogodne za dalje komadanje Srbije, odnosno proglašenje nezavisnosti lažne države Kosovo, manje od dvije godine kasnije. Štaviše, kredibilni izvori tvrde da je u zapadnim centrima moći nekoliko godina prije crnogorskog referenduma razmatran scenario u kome bi Kosovo u prvoj fazi „osamostaljenja“ dobilo status republike u okviru državne zajednice Srbija i Crna Gora, zatim da kroz promjenu državnog uređenja uđe u konfederaciju sa njih dvije, a da u trećoj etapi Crna Gora zatraži da napusti zajedničku državu i time otvori put i za „kosovsku nezavisnost“.

Kredibilni izvori tvrde da je u zapadnim centrima moći nekoliko godina prije crnogorskog referenduma razmatran scenario u kome bi Kosovo u prvoj fazi „osamostaljenja“ dobilo status republike u okviru državne zajednice Srbija i Crna Gora.

Vraćajući svojevrsni dug stranim mentorima, tadašnje crnogorsko rukovodstvo nije dugo oklijevalo da prizna tu nakaradnu kvazidržavnu tvorevinu, u čije temelje su, između ostalog, ugrađeni svi zločini terorističke organizacije Oslobodilačke vojske Kosova. Dogodilo se sve bolno suprotno od onoga o čemu je sanjao jedan od najvećih vladara Crne Gore, kralj Nikola I Petrović Njegoš, kada je u zanosu nizao stihove: „Onamo, ‘namo… da viđu Prizren! Ta to je moje – doma ću doć’! Starina mila tamo me zove, tu moram jednom oružan poć’“, te ovaj pjesnički biser završio potresnim riječima: „Onamo, ‘namo… za brda ona, Milošev, kažu, prebiva grob! Onamo pokoj dobiću duši, kad Srbin više ne bude rob.“

Ono što nikako ne smijemo smetnuti sa uma i čega se odgovorni predstavnici naših institucija, uključujući i bezbjednosne, stalno moraju podsjećati, jeste da čak ni okupacija južne srpske pokrajine Kosovo i Metohija nije bila viđena kao kraj ovog kompleksnog i krajnje destruktivnog antisrpskog procesa. Odmah po proglašenju „kosovske nezavisnosti“, neki od njenih najznačajnijih stranih sponzora pokrenuli su posredstvom široke i razgranate mreže međunarodnih i domaćih nevladinih, medijskih i drugih organizacija i uticajnih pojedinaca novu, intenzivniju i opasniju fazu svog decenijama dugog prikrivenog djelovanja u sjevernoj srpskoj pokrajini Vojvodini, ulažući u to velika finansijska sredstva. Dugoročan krajnji cilj bio je istovjetan. Na sreću, njegovo ispunjenje svaki put je završeno neuspjehom.

Specijalizovani arhivi brojnih obavještajno-bezbjednosnih službi širom regiona i svijeta, uključujući i naše, ostaće trajno nedostupni za širu javnost, zbog čega će mnoge bitne epizode, relevantni učesnici i njihovi dubinski tajni i, površno gledano, javni postupci ostati nedovoljno osvijetljeni i objašnjeni.

Posebno je značajno istaći da su „izvođači radova“ među tzv. vojvođanskim autonomašima, a zapravo istinskim separatistima, bili i još uvijek su fascinirani „likom i djelom“ nekadašnjeg neprikosnovenog crnogorskog vlastodršca Mila Đukanovića, kome su zdušno pružali podršku u svim njegovim aktivnostima usmjerenim na štetu Srba, a posebno na štetu Srpske pravoslavne crkve (SPC). Svjedoci smo da takva retorika ne izostaje ni danas, mada su im mogućnosti i konkretni dometi daleko skromniji nego prije 2020. godine.

Naravno, Đukanovića je uvijek odlikovala velikodušnost prema onima koji mu na različite načine služe i nije im ostao dužan za tu podršku, naročito dok je njegova Demokratska partija socijalista bila na vlasti i raspolagala respektabilnim materijalnim resursima, ali i poslije toga.

Još je važnije znati i da su isti ti „izvođači radova“ iz AP Vojvodine bili među ključnim ideolozima, pokretačima i operativcima neuspješnog pokušaja obojene revolucije u Srbiji, započetog krajem 2024. godine. Nije teško zaključiti kako su na to gledali i šta danas o tome misle njihovi saveznici iz Crne Gore.

Međutim, nije uvijek bilo tako u savremenoj Crnoj Gori. Đukanović je u početku reaktiviranja ideje o nezavisnosti poslije poznatih zbivanja na tlu bivše SFRJ sa početka devedesetih godina prošlog vijeka, kao premijer, uz crnogorskog predsjednika, pokojnog Momira Bulatovića, bio predvodnik prosrpske opcije koja je tijesno sarađivala sa tadašnjim predsjednikom Srbije, pokojnim Slobodanom Miloševićem, i dala veliki doprinos da u martu 1992. godine, kada je održan prvi referendum o crnogorskoj nezavisnosti, gotovo 96% glasača (na izlaznost koja je dostigla 66%) podrži ostanak Crne Gore u zajedničkoj državi sa Srbijom, nakon čega je u aprilu iste godine formirana SR Jugoslavija. Uz to, zanimljivo je podsjetiti se primjera u kojima se Đukanović tada javno divio Miloševiću.

Takav razvoj prilika se nije uklapao u planove stranog faktora za region Zapadnog Balkana, pa su pokrenute opsežne i složene političke, diplomatske, obavještajne i subverzivne operacije, kako bi se situacija na terenu preokrenula u njihovu korist. Jedna od tih operacija je podrazumijevala i skaradno i potpuno nekanonsko formiranje tzv. Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) kao lažne „alternativne“ vjerske institucije suprotstavljene SPC, na čelu sa opskurnim ličnostima čiji motivi i profili ne zavrjeđuju dublje analize.

Nakon toga, uslijedio je perfidan pokušaj eliminacije termina „srpska“ u nazivu SPC u javnoj upotrebi, umjesto čega je tendenciozno i manipulativno insistirano na odrednici „Pravoslavna mitropolija crnogorsko-primorska“, a potom i na krajnje malicioznom i netačnom nazivu „Crkva Srbije“, što se čini sve do danas na pežorativan i omalovažavajući način. Elementi propagandno-subverzivnog djelovanja, sa odlikama psihološkog i hibridnog ratovanja, svojstvenog ofanzivnom nastupu obavještajnih službi, ovdje su više nego očigledni.

Optimizam uliva činjenica da i poslije decenija snažne podrške bivših crnogorskih vlasti, CPC ostaje beznačajna sekta koja ne može da motiviše šire društvene krugove u Crnoj Gori na antisrpsko ekstremističko djelovanje, što su najjasnije pokazali međusobno povezani politički procesi i društveni događaji iz 2019. i 2020. godine, uključujući i uporna i više nego djelotvorna litijska okupljanja vjernika SPC.

Jedna od najinteresantnijih i najvažnijih dimenzija ove složene teme tiče se i pitanja ko su bili ključni strani akteri. Iako još uvijek nisu obelodanjeni svi detalji, može se formirati dovoljno jasna i precizna slika ko je i kakva ovlašćenja i zadatke imao.

Mnogo direktniji od dubinskog, strpljivog i ponekad teško vidljivog upliva u duhovnu sferu, bio je pristup stranog faktora u preoblikovanju Đukanovićevog političkog profila i ideološkog usmjerenja. Upućeni krugovi to vide kao direktnu posljedicu žestokog pritiska, uz prijetnju pokretanjem međunarodnih krivičnih postupaka protiv njega zbog učešća u organizaciji kriminalnih aktivnosti, koje su se prevashodno odnosile na šverc cigareta prema Italiji i posljedičnog pranja enormnih količina novca u Crnoj Gori i inostranstvu.

Potpuni zaokret je tako krenuo 1996. godine, a suštinski je zaokružen sa protokom jedne decenije, vremenskog perioda koji je često bio potreban i za okončanje drugih važnih geopolitičkih procesa u našem regionu, ali i širom svijeta. Intrigantno je i saznanje da odbacivanje pomenutih optužbi za kriminalno djelovanje u međunarodnim razmjerama vremenski u određenoj mjeri koincidira sa procesom jačanja „međunarodnog položaja“ lažne države Kosovo.

O pripremama referenduma, izbornom inženjeringu i manipulacijama, obezbjeđivanju novca za realizaciju ove operacije, potpunom vezivanju crnogorskih vlasti za američku stranu, saradnji podgoričkih vlasti sa kosovskim Albancima i zvaničnim Zagrebom, ali i sa Ruskom Federacijom, stvaranju svih potrebnih uslova da rezultat bude povoljan isključivo po interese Đukanovićevog režima i njegovih saveznika u svijetu, reakcijama domaće i međunarodne javnosti, bilo je i biće napisano još mnogo toga, vjerodostojnog, „romansiranog“, pa i potpuno falsifikovanog.

Logično je da proces koji po svemu ima istorijski karakter iznjedri i brojne značajne ili manje bitne, pa čak i komične, ali javnosti dopadljive aktere koji će, najčešće vođeni ličnim motivima i željom da istoj toj javnosti pruže pozitivnu predstavu o sebi, ponuditi jednu ili više verzija istine ili „istine“. Ne treba zaboraviti da su čak i neki od glavnih „autoriteta“ regionalnog podzemlja, odnosno vođe međunarodnih organizovanih kriminalnih grupa, javno isticale pomoć koju su pružili da referendum prođe onako kako je prošao. Pored eksponenata tzv. albanske mafije, riječ je i o autohtonim kriminalnim klanovima poteklim na tlu Crne Gore, čije nasljednike danas predstavljaju kavački i škaljarski klan.

Osim toga, specijalizovani arhivi brojnih obavještajno-bezbjednosnih službi širom regiona i svijeta, uključujući i naše, ostaće trajno nedostupni za širu javnost, uključujući i naučne istraživače i radoznale amatere, zbog čega će mnoge bitne epizode, relevantni učesnici i njihovi dubinski tajni i, površno gledano, javni postupci ostati nedovoljno osvijetljeni i objašnjeni. Za pojedine od njih, razlike u onome što je poznato javnosti i onome što se zaista dogodilo, a što službe imaju dokumentovano, poprimaju čak šokantne forme, i u pozitivnom, i u negativnom smislu.

Jedna od najinteresantnijih i najvažnijih dimenzija ove složene teme tiče se i pitanja ko su bili ključni strani akteri. Iako još uvijek nisu (a izvjesno je i da iz već pomenutih razloga nikada neće biti) obelodanjeni svi detalji, može se formirati dovoljno jasna i precizna slika o tome ko je i kakva ovlašćenja i zadatke imao. Sve što do sada znamo jeste da je jedno od centralnih i javno eksponiranih mjesta zauzimao španski političar i generalni sekretar NATO tokom agresije na SR Jugoslaviju 1999. godine Javier Solana, koji se u vrijeme izlaska Crne Gore iz državne zajednice nalazio na mjestu visokog predstavnika za spoljnu i bezbjednosnu politiku EU. Ne uvijek naklonjen i blag prema Đukanoviću, Solana je u kratkom vremenskom periodu od svega nekoliko godina imao istaknutu neslavnu ulogu u dva snažna udarca na Srbiju i srpstvo, od kojih je prvi bio vojne, a drugi nevojne prirode, pri čemu su oba imala izraženu komponentu hibridnog ratovanja, o čemu bi se mogli napisati tomovi knjiga.

Spisak stranih zvaničnika koji su igrali aktivne role u epizodi sa crnogorskim referendumom sa ovih nekoliko imena nikako nije iscrpljen. Pojedini od znanih i neznanih kreatora tih događaja bogato su nagrađeni od novih „gospodara Crne Gore“, zbog čega su na sebe rado uzeli da budu i lobisti njihovih interesa u inostranstvu. Neki od njih su to i danas. Pri tome njima nijesu dijeljene „evropske i demokratske vrijednosti“, već luksuzne nekretnine, krupne svote novca, „izmišljena“ radna mjesta i obezbjeđivani drugi uslovi za upražnjavanje različitih poroka i ljudskih slabosti.

Dvadeset godina poslije referenduma i šest godina poslije pada sa vlasti Mila Đukanovića i njegovog režima, oko 33% stanovnika Crne Gore čine Srbi, 71% građana Crne Gore izjašnjava se kao pravoslavni hrišćani, pri čemu se rađaju, krštavaju, vjenčavaju, odgajaju djecu i umiru kao vjernici SPC. Srpski jezik kao maternji označava ubjedljiva većina od preko 43% ukupnog broja stanovnika. Vrlo je moguće da će ti procenti u budućnosti samo rasti. Postoji mnogo načina da se tekst efektno završi, ali mislim da ove brojke predstavljaju najbolji.

(SRPSKI KOMPAS)