Kada se danas pomene Hrvatska i njen odnos prema Srbiji, spisak trenutnih asocijacija kod ljudi je poprilično dugačak. I nimalo pozitivan.
Od vojnog saveza Zagreb–Tirana–Priština, preko pružanja zaštite grupi lica protiv kojih se u Srbiji vodi proces za najteža krivična djela usmjerena protiv države („novosadska grupa“ na čelu sa Milom Pajić), pa nadalje – sve do generalnog pitanja „identiteta“ hrvatske države, a čiji je osnovni temelj upravo negacija „srpskog“, u najširem mogućem smislu.
I tu nema nikakvog pretjerivanja, greške. Bukvalno da nema zvaničnog sastanka u Zagrebu, na kom pred stranim predstavnicima hrvatski zvaničnici ne iznose svoje propagandne optužbe na račun Srbije („ruski proksi, zastupnik kineskih interesa, prijetnja po regionalnu bezbjednost“), ko god da su im sagovornici.
Ovo važi za sva ministarstva, samog premijera Plenkovića, vojne i druge bezbjednosne strukture: šta god da je tema sastanka, obavezno se iznose i pomenute optužbe na račun Srbije.
Bezbjednosne strukture Hrvatske redovno šalju različite „izvještaje“ i upite svojim partnerima iz NATO i EU zemalja, u kojima „obavještavaju“ o Srbiji, ali i opsesivno potražuju podatke o pojedincima radno angažovanim u srpskom bezbjednosnom sektoru.
Poseban pik tu pokazuju prema zvaničnicima Vojske Srbije, policije i bezbjednosnih službi.
Naravno, one najveće i najvažnije opsesije ostaju im (sasvim logično) – trajno rezervisane za predsjednika Srbije, lično.
Nedavno je, u čistom nastupu panike, hrvatski predsjednik Milanović otkazao ovogodišnji skup „Brdo – Brioni“, uz objašnjenje da želi da spriječi dolazak predsjednika Vučića i njegovo učešće na skupu.
Od tada pa sve do danas, kompletna vrhuška u Hrvatskoj sa teškom mukom pokušava da sanira štetu koju su ovim potezom nanijeli sami sebi.
U međuvremenu, aktivno aplicira za grantove i fondove namijenjene njihovom daljem naoružavanju i opremanju vojske, pod poznatim izgovorima.
Milionski iznosi koje izdvaja za svoje sunarodnike, ali i saradnike na prostoru Republike Srbije, za 2026. godinu su (u poređenju sa prethodnom godinom) gotovo udvostručeni.
Dobro je poznato i koliko je Hrvatska samo „popularna destinacija“ za političke, kvazimedijske, obavještajne i različite „aktivističke“ strukture, koje destruktivno djeluju u Srbiji.
Teško je danas pronaći nekog među njima ko u Hrvatskoj nema nekretninu, prijavljeno boravište, račun u banci, članove porodice na „školovanju“ ili „radu“, ko ne posjeduje njen pasoš, ili makar boravi tamo kao „redovan gost“.
Dok se u Srbiji javno vajkaju na besparicu i sopstvenim zaposlenima smanjuju plate, vedete drugosrbijanske scene često novac u kešu, ili preko ličnih računa u hrvatskim bankama, nemilice usmjeravaju i troše za sopstvene potrebe – i privatne i „poslovne“.
Novi Sad u tom smislu predstavlja istaknuto žarište zbog višegodišnje uloge Dinka Gruhonjića i njegovih pulena iz NDNV, ali i sa fakulteta na kom su regrutovani Mila Pajić i ostatak njene grupe, uhvaćene u planiranju napada na državne institucije 15. marta 2025, sa svim odlikama terorizma.
Od tada do danas oni borave zaštićeni u Hrvatskoj, uprkos svim (višestrukim) zvaničnim zahtjevima Srbije.
I direktno su potpomognuti od svojih mentora, sa obje strane granice.
Nije se libila da upravo takvima, kao običan kurir, služi čak ni Maja Sever iz Zagreba, doskorašnja predsjednica Međunarodne federacije novinara (dobro poznata po oštrim napadima na „medijske slobode“ u Srbiji i bliskim odnosima sa Gruhonjićevom strukturom), koja je bjeguncima iz Srbije čak prenosila i lične stvari.
Kada su joj jednom prilikom, tokom redovne kontrole na granici, srpski carinici postavili pitanje za koga prevozi pun gepek ženske i muške garderobe (namijenjene upravo „novosadskoj grupi“ Mile Pajić), zbunjeno je u trenutku odgovorila: „Za prijateljicu, Anu Lalić… ona se seli u Pulu.“
Što se kaže: bilo je smiješno zato što je i to istina.
Za sve to vrijeme blokaderi u Srbiji na svojim „zatvorenim“ sastancima sa strancima redovno ističu da „ponovo žele da izgrade odnose sa Hrvatskom“, samo ukoliko uspiju da dođu na vlast.
Tek da se zna gdje je ko i šta im je tačno „program“, skrivan od javnosti u Srbiji sve ovo vrijeme.
Ipak, poznat svima kojima je posao da ga saznaju.
(SRPSKI KOMPAS)
