Prosto mu bilo psovanje kada se već nije sjetio ničega drugog, ali neprosto laganje i odbrana crnogorstvom

Piše: Goran Danilović

Nije najveći problem Crne Gore psovanje, ali nevaspitanje jeste odavno.

Nevaspitan čovjek ne može biti obrazovan jer je vaspitanost uslov obraza i obrazovanja.

Naš narod psuje kočijaški, podjednako muškarci i žene.

Nažalost, psuju i djeca.

Kada je vjera istjerana iz škola, prirodno, ostala je nevjera.

Sekularno vaspitanje ne insistira na suštinskom nego na pojavnom; bez dubine postalo je bljutavi treš.

Da, svi, ili skoro svi, psujemo nemilice, istovremeno vjerujući da time dodajemo važnost sebi i oduzimamo je drugome. Taj holivudski manir odavno vlada u našem svijetu. Ipak, ne zaboravimo da su holivudske sapunice, priče i narativi uopšte, odavno redukovani — psovke su im šablonske i neupečatljive.

Naše, međutim, nose sa sobom mrak i truležne porive, dubinu koje nijesmo svjesni, uvredljivost koja nije mehanička nego ontološka.

Profesori, ljekari, političari, državni funkcioneri, biznismeni i ini djelatnici nečega i ničega psuju nekako grlenije, krvavije i opskurnije. Kao da posvećeno smišljaju nove i nove psovke kojima se prodire do dna postanja, trajanja i suštine.

Radnik i seljak psuju i miluju istovremeno, udvaraju se alatu i zanatu, psuju i krše prste, a onda kad čekić ili traktor „poslušaju“, ispričaju se sa njima i maze ih do sljedećeg posrnuća – drugačije je to psovanje.

Ako ima ikakvog opravdanja za naše psovke onda je ono u trenutnom posrnuće duha, ali nakon toga moralo bi uslijediti kajanje; dato nam je da se ugrizemo za jezik i u tišini se pokajemo.

Bivši gradonačelnik Podgorice (Ivan) ništa od ovoga nije naučio. Prosto mu bilo psovanje kada se već nije sjetio ničega drugog, ali neprosto potonje laganje i odbrana crnogorstvom i „crnogorskim Svetinjama“!

Za njega je Ostrog, kao i Cetinjski manastir, „crnogorska svetinja“! Kako to, međutim, razumjeti, a da u „privatnoj“ komunikaciji psuje majku cijelom jednom narodu i posebno dodaje majku mitropolita Amfilohija, naslednika Svetog Vasilija i Svetog Petra?

Ta Janusova „dvoličnost“ podsjeća na neku vrstu prilagođenog ketmanizma/takije, a to je „fenomen svjesnog, formalnog prihvatanja tuđe vjere, ideologije ili stavova, dok se u duši ostaje privržen sopstvenim uverenjima radi zaštite, opstanka ili prilagođavanja“.

Bivši gradonačelnik (Ivan), ipak, ne ispunjava uslove da bude proglašen pravim ketmanom ili modernim Janusom. On dvoličnošću ne želi da sačuva vjeru i dušu, nego staleški položaj i zadnjicu.

A svega se nagledao ovaj svijet, svega, svačega i svakoga.

Psovali su Hrista, njegovog i našeg Oca Nebeskog, Bogorodicu, Svetitelje, djecu, majke — posebno četničke, sestre, utrobe, sjeme, krv, trag, sunce i dan.

Sve što smo psovali i raspinjali smo, ili je ono raspinjalo nas.

Oprošteno nam je na krvavom krstu, oprošteno nam je javno i tajno jer „ne znamo šta činimo“! Oprošteno je i razbojniku, a ne meni, ili bivšem gradonačelniku (Ivanu).

Nego, ima i goreg od razbojništva!

Gore je pilatovsko pranje ruku.

I nakon svega, nakon što je objavljena prepiska bivšeg gradonačelnika (Ivan) i jednog tajkuna, nastavićemo da psujemo istim žarom u javnom i tajnom prostoru. Ipak, ima nade sve dok psovanje ne zaliči na nas, sve dok ne postanemo vlastita pljunuta psovka.

Kada se pojednačimo sa svojim psovanjem tada je kraj; od tog trenutka se ne razaznaje ko je i šta je koga ispljunulo.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)