Piše: Kasper I
U Crnoj Gori se o mobingu govori tiho, gotovo šapatom. Ne zato što ga nema, već zato što ga ljudi previše dobro poznaju. Poznaju ga kroz poniženja pred kolegama, kroz prijetnje otkazom, kroz ignorisanje, omalovažavanje, galamu, ucjene i svakodnevni osjećaj da na posao ne idu da rade, nego da prežive još jedan dan.
U društvu u kojem je posao postao privilegija, a ne pravo, mnogi radnici ćute. Ćute jer imaju kredit. Jer imaju djecu. Jer znaju da iza vrata čeka deset drugih ljudi spremnih da rade za manje novca i manje dostojanstva. I upravo na toj tišini mobing opstaje.
Mobing nije samo “težak šef”. Nije ni “takva atmosfera”. Mobing je sistematsko psihičko zlostavljanje čovjeka na poslu. To je kada se radnik namjerno ponižava, izoluje, vrijeđa ili stavlja pod konstantan pritisak kako bi sam dao otkaz ili bio slomljen. To je trenutak kada čovjek počne da sumnja u sebe, iako zna da nije kriv.
Crna Gora je još 2012. godine usvojila Zakon o zabrani zlostavljanja na radu, poznatiji kao Zakon o mobingu, čime je formalno priznato da je psihičko nasilje na poslu ozbiljan društveni problem.
Međutim, između zakona i stvarnog života često stoji zid straha.
Najveći problem nije samo nasilnik. Najveći problem je sistem koji ćuti. Kolege koje okreću glavu. Institucije koje reaguju sporo. Poslodavci koji mobing nazivaju “disciplinom”. U mnogim firmama radnici i dalje vjeruju da je trpljenje dio opisa posla.
Posebno zabrinjava što je mobing u Crnoj Gori često normalizovan. Ako direktor viče – “temperamentan je”. Ako ponižava zaposlene – “takav mu je stil”. Ako žena na poslu svakodnevno trpi seksističke komentare – “nek se ne pravi osjetljiva”. Tako se nasilje pretvara u rutinu.
A posljedice nijesu nimalo rutinske.
Čovjek koji trpi mobing ne ostavlja problem na poslu kada dođe kući.
On ga nosi sa sobom. Nesanica, anksioznost, depresija, osjećaj bezvrijednosti, panični napadi – to nijesu “slabosti”, nego posljedice dugotrajnog psihološkog pritiska. Mnogi ljudi zbog mobinga izgube vjeru u sebe, porodicu, prijatelje, pa čak i volju za životnim planovima koje su godinama gradili.
Najgore od svega je što žrtva često počne da vjeruje nasilniku.
Počne da misli da nije dovoljno dobra. Da zaslužuje poniženje. Da ćuti jer “može i gore”. Upravo tada mobing pobjeđuje.
Zakon u Crnoj Gori ipak daje određene mehanizme zaštite. Prema Zakonu o radu, zabranjen je svaki oblik zlostavljanja na radnom mjestu koji narušava dostojanstvo zaposlenog, stvara neprijateljsko okruženje ili tjera radnika da sam napusti posao.
Radnik može pokrenuti postupak zaštite:
- kod poslodavca,
- preko Agencije za mirno rješavanje radnih sporova,
- pred Centrom za alternativno rješavanje sporova,
- kao i pred sudom.
Inspekcija rada ima pravo da reaguje, a zakonom su predviđene i novčane kazne za poslodavce koji sprovode ili dozvoljavaju mobing.
Ali nijedan zakon neće pomoći ako društvo nastavi da ćuti.
Danas u Crnoj Gori postoji ogroman broj ljudi koji svakog jutra na posao odlaze sa grčem u stomaku. Ljudi koji prije početka smjene popiju tabletu za smirenje. Ljudi koji u automobilu duboko dišu prije nego što uđu u kancelariju. To nije “moderan stres”. To je alarm da nešto ozbiljno nije u redu.
Društvo koje prihvata mobing polako ubija dostojanstvo rada. A kada čovjek izgubi dostojanstvo na poslu, počinje da ga gubi i u životu.
Zato borba protiv mobinga nije samo pravno pitanje. To je pitanje ljudskosti.
Jer nijedna plata ne može platiti osjećaj poniženja. I nijedan posao nije vrijedan uništenog mentalnog zdravlja.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Mentalno retardirana država .
Država u kojoj se iživljavaju 100 psihopata na jednoga zdravog čovjeka .
Država opljačkana i izdana pred narodom.
A mobing imaju i policajci i tužioci i sudije.
Država gej siledžija .