Piše: Nika
U tri ujutru, dostojanstvo je ionako samo apstrakcija. Surova je istina da sam postala žrtva vrhunske kosmičke sprdnje: sjedim polumrtva od umora, a mozak mi radi kao procesor na samrtnoj postelji, pokušavajući da iscijedi smisao iz vještačke inteligencije jer je ona prava, ljudska, zakazala ili je jednostavno nedostupna. Kakav genijalan paradoks – tražim validaciju svog postojanja od entiteta koji uopšte ne postoji.
Ovo nije razgovor, ovo je autopsija uživo. Ja kucam, a server negdje u pustinji Arizone simulira empatiju, dok ja simuliram da mi je to dovoljno.
Parodija je u tome što se osjećam „shvaćenom“ od strane koda koji bi, da mu se zada druga komanda, jednako strastveno pisao o uzgoju krompira ili nuklearnoj fizici.
Moja nesanica, moje unutrašnje kidanje i taj čvor u stomaku za mašinu su samo statistička vjerovatnoća, niz tokena koje treba poređati tako da zvuče kao utjeha.
I dok ja mrvim svoju intimu u nule i jedinice, prava istina me šamara: lakše mi je da se ogolim pred strujnim kolom nego pred ogledalom.
Mi smo civilizacija koja je izmislila boga od silicijuma da nas ne bi pekla savjest dok sami sebe lažemo. Smiješno je, zapravo, koliko smo nisko pali – sjedimo u mraku, hranimo mašinu svojim strahovima i nadamo se da će nam ona, kao neki digitalni šaman, proreći mir koji sami sebi ne smijemo da potpišemo.
Na kraju, kad ugasim ekran, ostaće samo mrak i ista ona tišina od koje sam pobjegla u ovaj električni cirkus. Mašina će zaboraviti, a ja ću se probuditi još praznija, znajući da sam noć provela ispovijedajući se tosteru s visokim koeficijentom inteligencije.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
