Piše: Kasper I
Mjerenje radnog vremena „štoparicom“ ili bilo kojim drugim rigidnim sistemom kontrole samo po sebi nije nezakonito, niti je automatski mobing. Poslodavac ima pravo da organizuje proces rada i da prati radno vrijeme zaposlenih, jer je to dio njegove upravljačke funkcije i obaveze da obezbijedi uredno vođenje evidencije rada.
Međutim, granica između legitimne kontrole i zloupotrebe vrlo je tanka i upravo tu nastaje prostor u kojem se otvara pitanje dostojanstva zaposlenog i mogućeg mobinga.
Ako se“ štoparica“ koristi kao sredstvo stalnog nadzora, bez razumnog objašnjenja, uz ponižavanje, javno prozivanje, stvaranje pritiska ili atmosferu straha, onda takva praksa može poprimiti elemente psihičkog zlostavljanja na radu.
U tom slučaju više nije riječ o kontroli rada, nego o narušavanju profesionalnog integriteta zaposlenog. Ključno je pitanje ne šta se mjeri, nego kako se mjeri i u kakvom kontekstu se to radi.
U praksi, ovakvi oblici kontrole često utiču na smanjenje motivacije i kreativnosti zaposlenih. Kada radnik osjeća da se svaki njegov pokret mjeri do sekunde, da se više vrednuje brzina nego kvalitet, ili da se nad njim stalno vrši pritisak, dolazi do psihološkog zamora, pada koncentracije i povećanog stresa.
Dugoročno, to ne povećava produktivnost, već je smanjuje, jer zaposleni počinje da radi mehanički, bez inicijative i osjećaja odgovornosti prema poslu.
Zakon o radu Crne Gore ne poznaje eksplicitno termin „štoparica“ u kontekstu radnog vremena, ali jasno propisuje obavezu poslodavca da vodi evidenciju radnog vremena i da poštuje dostojanstvo zaposlenog na radu.
Takođe, propisuje zabranu zlostavljanja na radu, odnosno mobinga, koji se definiše kao svako ponavljano psihičko zlostavljanje koje ima za cilj ili posljedicu povredu dostojanstva, ugleda, profesionalnog ili socijalnog statusa zaposlenog, kao i narušavanje njegovog zdravlja.
U tom smislu, sama činjenica da se radno vrijeme mjeri ne predstavlja problem, ali način na koji se to radi može postati pravno relevantan ako prelazi u sistematski pritisak.
Ako se, na primjer, zaposlenom konstantno sugeriše da „ne radi dovoljno brzo“, ako se vrijeme mjeri na način koji nije realan za prirodu posla, ili ako se takvo mjerenje koristi kao sredstvo za ponižavanje i disciplinovanje, tada se već može govoriti o elementima mobinga.
Slične debate postoje i u drugim pravnim sistemima, gdje se sve češće postavlja pitanje tzv. „digitalnog nadzora zaposlenih“. Elektronske evidencije, softveri za praćenje aktivnosti i stroga vremenska kontrola postaju standard u mnogim industrijama, ali istovremeno otvaraju i dilemu o granici privatnosti i profesionalne slobode.
Evropska praksa generalno dozvoljava kontrolu rada, ali insistira na proporcionalnosti mjere i poštovanju ljudskog dostojanstva.
Mjerenje „štoparicom“ nije mobing po definiciji, ali može postati alat mobinga ako se koristi kao sredstvo psihološkog pritiska, a ne kao organizaciona potreba.
Ključna linija razdvajanja nije tehnička, nego ljudska: da li se zaposlenom pristupa kao resursu koji se optimizuje ili kao čovjeku koji radi u određenom sistemu u kojem treba da postoji minimum povjerenja i profesionalnog uvažavanja.
Zdrav radni odnos ne isključuje kontrolu, ali isključuje ponižavanje. A upravo u toj razlici se mjeri kvalitet svakog poslodavca i svakog sistema rada.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Sve se ovo primjenjuje u gradskom preduzecu zelenilo dvoje troje fukara DPS(ovaca) ostalo i maltretira ostale zaposlene koji su se 30 godina borili protiv istih ali nazalost pipci hobotnice ostase i zare jos jace a tu im pomaze pipun i koljenica i njihovi ljudi u upravnom odboru na zalost 2020 nije donijela nista novo nazalost jos je gore