Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Kićenje svatova je stari paštrovski i opštecrnogorski običaj. To je, za mene, bio najljepši dio svake svadbe na koje sam kao dječak u išao.
Ruzmarin ili karanfil su se kačili na revere svatova, da se zna ko pripada istoj kući, istoj paštrovskoj radosti i istoj porodičnoj časti. Danas, nakon dubokog i opšteg propadanja svih budvanskih plemena, mnogo više se „kiti“ obraz nego svatovi.
Budva je ponovo okićena crnogorskim i budvanskim zastavama.
Sa ponosom i na čast svih.
Slavimo „oslobođenje“ posle 8 godina.
Grad „oslobađaju“ isti oni koji su ga „zarobili“.
Kite ga odmetnici koji su nedavno strogo zabranjivali isticanje državnih simbola.
Mnogi tvrde da je malo simbola na Balkanu koji u sebi nose toliko dostojanstva i istorijske težine kao što ga nosi crnogorska zastava jer je u isto vrijeme posebna, neobična i rodoljubiva.
Naša crvena boja nije puki dekor, već podsjetnik na slobodu koju su naši predaci skupo plaćali generacijama.
Zlatni rub već preko dvadeset godina djeluje gotovo kao carski dodatak, poklonjen nam od strane starog romejskog carstva koje su lažno preimenovali u Vizantiju.
Dvoglavi orao nije znak sile već trajanja jednog kompleksnog i koherentnog naroda, sastavljenog od desetina plemena, gorštačkih i primorskih, koji je opstajao i kada su mnogi veći narodi nestajali.
U našoj zastavi ima Lovćena i Durmitora, crnogorskog i bokeljskog krša, Jadrana ali i najjače i najtvrdoglavije želje da se bude svoj. Želje koja nažalost polako čili baš od dana kada smo obnovili državnost.
Ružno je i neprihvatljivo kada nedorasli političari pokušavaju da nacionalna osjećanja koriste kao jeftinu scenografiju za dnevnu politiku.
Nismo i nikad nećemo naučiti lekciju da zastava nije rekvizit za partijske konferencije, niti je sredstvo za političko prebrojavanje građana iako danas to jeste.
Posebno je opasna i nečasna zloupotreba emocija dijela građana kroz vještačko produbljivanje razlika između aktuelne državne zastave i stare crnogorske trobojke. I jedna i druga pripadaju slavnoj istoriji Crne Gore i Boke
Trobojka se ne može i ne smije posmatrati kao tuđa niti okupatorska zastava, baš kao što ni savremena crvena zastava nije nametnuta niti antiistorijska. Obje su okvir časne istorije Crne Gore, Boke i Primorja, i u različitim epohama predstavljale su Crnu Goru, njenu državnost i politički kontinuitet.
Jedna bez druge su samo okrnjeni ram za pokušaj jednog Prostora da bude Država.
Ozbiljna država ne smije da vodi rat protiv svojih simbola iz prošlosti, već mora da ih razumije u kontekstu vremena u kojem su nastajali.
Trobojka je najvažniji dio istorijskog identiteta Crne Gore, baš kao što je današnja zastava dio njenog savremenog ustavnog identiteta i međunarodnog subjektiviteta.
Problem nastaje onda kada politički manipulatori, koji dominiraju našom državom, pokušavaju da građane ubijede da moraju birati između ta dva osjećanja jer je za njih, sveznajuće kupljenodiplomaše, crnogorska istorija počela tek juče.
Narod se vrlo smišljeno dijeli po simbolima dok se, iza kulisa, projektna koalicija miri oko interesa, funkcija i podjele moći.
Naš problem nije u zastavi.
Problem koji danas imamo je, prije svega, u onima koji su se privremeno odmetnuli od svog nacionalnog identiteta i, da bi se istakli, sprdali se sa crvenom zastavom, gledali je sa podsmijehom. Danas se isti oni guraju u prve redove njenog slavljenja.
Kupljenodiplomaši, koji su u magacinu Komunalnog preduzeća Budva palili naše zastave, danas kite grad!?
Groteskno i smiješno, loša predstava kao dio ozbiljne klanovske strategije.
Današnje „kićenje“ Budve nosi neprijatan ukus političke trgovine među činiocima platforma koalicije.
Nije teško okačiti zastavu na gradsku banderu.
Vladajuća grupa građana u Budvi ima poštovanje prema zastavi isključivo kada od toga imaju političke koristi. Teško je ostati dosledan kada se pojavi interes a vladajući narko i građevinski klanovi daju mig da se podmetnuta i odmetnuta bivša srpska grupa pokloni crvenoj zastavi.
Ta grupacija je, nažalost, politički projekat bez jasne filozofije, bez ideje koja traje duže od polovine mandata i bez vrijednosnog temelja koji bi mogao izdržati prvi ozbiljni jugo. Njihova politika upravo liči na kićenje svatova — danas je trobojka, sjutra crvena zastava.
Karanfil ili ruzmarin, svejedno, zavisno od toga ko plaća muziku.
DPS mora svoje projektne partnere da nauči najvažnijoj lekciji — država nije svadbarski sto oko kojeg se pregovara uz jaku lozu ili jabukovaču, mojkovčanku, koju danas urbani momci nazivaju kalvados.
Najlakše je, tu nema sumnje, postati patriota kada funkcija zamiriše dok je najteže odmetnutim Srbima i kupljenodiplomašima biti građanin kada treba stati uz ono što je ispravno i onda kada za njihove glasače, zbunjene Srbe, nije popularno.
Budva, grad koji je vjekovima znao šta znači dostojanstvo, zaslužuje vlast koja neće kititi grad samo onda kada želi da sakrije činjenicu da je skrajnula stotinu miliona iz gradske kase.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
