Piše: Kasper I
Svako ljeto ista priča. Čim temperatura pređe trideset, svi postajemo eksperti za more, gužve i “najbolje plaže koje još nijesu otkrivene”. A onda krenu kolone, nervoza, klima koja jedva diše i parking koji košta kao pola vikendice. I ja se, kao i svake godine, zapitam — ko je ovdje lud, a ko normalan?
Jer, realno, ako je odmor definisan kao bijeg od stresa, onda je vožnja prema moru u julu ili avgustu sve osim odmora. To je više test iz izdržljivosti, psihologije i tolerancije na tuđe nervne sisteme. Satima stojiš, klima radi na posljednjem atomu snage, a ispred tebe auto sa tablicama koje kao da su krenule u ekspediciju preko Alpa, a ne na plažu udaljenu 50 kilometara.
I onda mi padne na pamet jeretička ideja: a šta ako ovog ljeta okreneš priču? Šta ako umjesto u vrelu gužvu ideš — na planinu? Zimovanje ljeti?
Znam, zvuči kao da sam pobrkao kalendar. Ali poslušaj me. Dok se dolje na obali ljudi bore za kvadrat hlada pod suncobranom, ti sjediš na 18 stepeni, u majici, sa pogledom koji ne uključuje tuđe peškire, tuđe glasne zvučnike i tuđe rasprave oko “ko je prvi došao”.
Planina ljeti ima neku posebnu logiku — ili je nema, i baš zato je savršena. Nema gužve, nema redova za kafu od 40 minuta, nema borbe za parking kao da se osvaja teritorija. Samo ti, tišina i vazduh koji nije filtriran kroz asfalt i izduvne gasove.
Naravno, more ima svoju čar. Talasi, so na koži, onaj osjećaj da si “na odmoru”. Ali iskreno, koliko toga stvarno doživiš kad pola dana provedeš tražeći mjesto, a drugu polovinu pokušavajući da ne izgoriš ili ne izgubiš živce u saobraćaju?
Planina ne traži od tebe ništa. Ne moraš da se “dokazuješ” da si došao rano na plažu, ne moraš da brojiš minute do slobodnog ležaja. Ona samo stoji i gleda te kao da pita: “Što si tek sad došao?”
I tu dolazim do suštine: odmor nije lokacija, nego stanje glave. A meni, iskreno, više godi da mi glava bude mirna nego da mi je tijelo prepečeno i nervni sistem u crvenoj zoni.
Zato, ovog ljeta, dok se drugi bore sa kolonama i sparinom, ja razmišljam o “zimovanju” u julu. Možda nije tradicionalno. Možda nije Instagramično. Ali je, po meni, mnogo bliže onome što odmor treba da bude — bijeg, a ne borba.
Na kraju, svako ima izbor gdje će i kako da odmara. Neko voli more, neko planinu, neko voli i jedno i drugo u istoj sedmici. Ali ja ću ove godine postaviti jedno jednostavno pitanje sebi, svaki put kad me povuče asfalt prema obali:
Đe ćeš ovog ljeta — u gužvu, ili u mir?
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
