Dvadeset godina osjećaja pokradenosti

U susret pompezno najavljenoj proslavi nezavisnosti, nekoliko zvučnih izjava javnih ličnosti u posljednje vrijeme navelo me je da napišem ovaj tekst, a posebno informacija da je MUP identifikovao 48 hiljada osoba upisanih u birački spisak koje ne žive u Crnoj Gori.

Krenuću od, uslovno rečeno, najbezazlenije informacije — da bi danas 75% građana podržalo nezavisnost, prema pojedinim istraživanjima. Naravno da je ovakav procenat očekivan. Kao primjer navodim činjenicu da danas najmlađi koji su mogli glasati na referendumu imaju najmanje 38 godina, što je, prema posljednjem popisu, približno prosječna starost stanovništva. Drugim riječima, polovina današnje populacije nije mogla učestvovati na tadašnjem referendumu jer su bili maloljetni ili se još nisu bili rodili. Kao takvi, jedino što danas pamte jeste Crna Gora kakvu imamo danas.

Ipak, ova informacija predstavljena je kao neka vrsta potvrde ispravnosti odvajanja Crne Gore prije dvije decenije — kao priznanje, a ja bih rekao opravdanje krađe putem bahatog izbornog inženjeringa.

Dalje, imali smo priliku da pročitamo kako su neke od perjanica tadašnjeg NVO sektora napisale, ni manje ni više, akademski rad u kojem su navodno osporile tezu da su Srbi, kao etnička grupacija, bili diskriminisani za vrijeme DPS-a, već da su bili diskriminisani samo zato što su bili protiv tog istog DPS-a.

U prevodu, DPS sa svojim satelitima nije gledao ko se izjašnjava kao Srbin, već ko je protiv njih. A nekim čudom su pretpostavljali, odnosno znali, da je gotovo svaki Srbin protiv njih, pa su onda i skrojili izborna pravila na način koji im omogućava krađu putem izbornog inženjeringa. I to ne samo krađu izbora ili referenduma, već krađu života, vremena i sudbina.

Na sve to nadovezao se premijer Spajić, koji ove stvari iz bliske prošlosti relativizuje i izjavljuje da je njegova Vlada uradila za Srbe više nego ijedna prethodna. Ništa mu hvala, jer je i ta izjava, kao i prethodne, besmislena.

Naime, premijer Spajić, navodno Srbin, pokušava objasniti da su programima ES1 i ES2 poboljšani životi svih građana, kao i da će ulaskom u EU teći med i mlijeko svima, pa i Srbima u Crnoj Gori. A to što je zajedno sa Zdravkom Krivokapićem pobjegao iz Beograda da ne potpiše Temeljni ugovor, što ne podržava da srpski jezik bude zvanični, da se trobojka — istorijska zastava Crne Gore — vrati na svoje mjesto, a posebno da se omogući dvojno državljanstvo, to, po svemu sudeći, nije važno. A na kraju teksta vidjećemo zašto je upravo to važno.

Sada dolazimo do informacije MUP-a da je pripremljen nacrt izmjena Zakona o registrima prebivališta, ili kako se već zove. Razlog je to što su identifikovali 48 hiljada osoba koje faktički ne prebivaju u Crnoj Gori. A uslov za glasanje, prema crnogorskom Ustavu, jeste prebivalište.

Svi mi koji dobro pamtimo vlast DPS-a i njegovih satelita, i koji smo životno platili visoku cijenu protivljenja njihovoj politici, sjećamo se da su za svake izbore dovlačili hiljade i hiljade glasača takozvane dijaspore, novcem države. Posebno za referendum. Pamtimo da su avioni Montenegro Airlinesa letjeli danju i noću dovozeći glasače, pamtimo plaćanje avionskih karata dijaspori iz svih krajeva svijeta, pamtimo autobuse iz Bosne — sve kako bi namakli potrebnih 55%, koliko je bio dogovoreni uslov da referendum uspije.

Rezultat je bio 55,49% za „DA“, a 44,51% za „NE“. Tih 0,49% predstavljalo je svega 2.037 glasova, dok je ukupna razlika između opcija „DA“ i „NE“ iznosila 45.659 glasova.

A broj fantomskih birača danas je veći od tog broja — oko 48 hiljada.

Ne tvrdim da su svi ti fantomi glasali, niti da su svi bili za opciju „DA“, ali svi koji su organizovano dovođeni bili su dovedeni da glasaju za „DA“, a njihova brojnost mjerila se desetinama hiljada.

I upravo zato je važno ovo objasniti mlađoj polovini populacije. Jer svako današnje zaklinjanje u taj referendum predstavlja odavanje priznanja jednoj epskoj krađi od prije 20 godina, kao i svim kasnijim do 2020. godine.

Crna Gora je bila država i prije tog referenduma (pročitajte Ustav iz 1992. godine), koja je ušla u zajednicu sa Srbijom pod nazivom SRJ, za šta je glasalo preko 266 hiljada građana, odnosno 95,65% izašlih. To je oko 36 hiljada više nego što je ukupno bilo glasova za opciju „DA“ 2006. godine.

Po tadašnjem Ustavu, Crna Gora je bila država koja dio svog suvereniteta prenosi na zajednicu država. Danas, s druge strane, priželjkujemo ulazak u EU, gdje ćemo dio suvereniteta prenijeti na institucije EU — ili smo ga već bezuslovno predali, a da još nijesmo ni članica. Tako ispada da slavimo prevaru po svakom osnovu.

A kako je funkcionisao taj inženjering, koji je i danas na snazi?

Građane Crne Gore možemo podijeliti u četiri grupe:

* Oni koji imaju državljanstvo, faktički žive u Crnoj Gori, imaju nesporno prebivalište i glasaju;

* Oni koji imaju državljanstvo Crne Gore, a veliki broj njih i državljanstvo neke druge države, faktički ne žive u Crnoj Gori, ali imaju prijavljeno prebivalište i samim tim su upisani u birački spisak, odnosno glasaju. To je grupa koju nazivamo dijasporom. Danas ih je oko 48 hiljada, a sigurno ih nije bilo manje od 45 hiljada ni prije dvije decenije;

* Oni koji faktički žive u Crnoj Gori, pretežno ljudi koji su se devedesetih vratili svojim kućama. Imaju faktičko prebivalište, ali nemaju državljanstvo i nijesu upisani u birački spisak. Takvih je danas desetak hiljada, a u vrijeme referenduma bilo ih je i do trideset hiljada;

* Oni koji žive van Crne Gore, u 95% slučajeva u Srbiji, nemaju ni državljanstvo ni prebivalište u Crnoj Gori i samim tim ne mogu glasati. Takvih ima desetine, pa možda i stotine hiljada.

DPS sa satelitima vladao je na sljedeći način:

* Prva grupa, građani: kupovinom glasova i ličnih karata, izdavanjem dokumenata onima koji su ih podržavali iz sitnih interesa, pritiscima, strategijom „jedan zaposleni — četiri glasa“ i slično;

* Druga grupa, dijaspora: tako što su dijasporom proglasili sve osim onih koji su se iselili u Srbiju i dobar dio Bosne i Hercegovine, među kojima je bilo najviše pripadnika drugih naroda iz Crne Gore. Zato su prema njihovim političkim predstavnicima bili široke ruke. Nijesu ih brisali iz evidencija prebivališta, naprotiv — štancali su im lične karte ako su bili sigurni da će glasati za DPS i satelite. Upravo onaj „bazen birača“ koji je Milo pominjao pred predsjedničke izbore;

* Treća grupa, povratnici iz Hrvatske, BiH, sa Kosova, kao i Vračani — vjerovatno najprevareniji i oni prema kojima je država bila najsurovija — tretirani su kao da su krivi za ratove. Nijesu imali čak ni mogućnost da podnesu zahtjev za državljanstvo sve do 2021. godine. Po principu: živi tu na svome, ali se ne miješaj. Bez prava glasa. Izbrisani;

* Četvrta grupa, dijaspora u Srbiji: potpuno nepriznata, neprepoznata i politički izbrisana. Bez državljanstva, bez ličnih karata, bez mogućnosti da ih dobiju. Samo obični turisti — i to sa sendvičima. Ustavni zakon propisao je da svako ko nakon referenduma stekne državljanstvo druge države automatski gubi crnogorsko državljanstvo. A jedina država čije državljanstvo nije moglo da se posjeduje zajedno sa crnogorskim, zbog prethodne zajednice, bila je upravo Srbija. Izbrisani i poništeni.

Svakome razumnom jasno je — a bilo je jasno i tada — da DPS sa satelitima nije imao faktičku većinu i da je praktično svake izbore na kojima je dolazio na vlast dobijao kroz sistemsku manipulaciju. Zakoni i pravila bili su skrojeni tako da vlast nikada ne izgubi. Ali nisu računali na mogućnost pandemije i zatvorenost granica-svako ko se bavi statistikama, i onda i sad bi vidio da je izostanak „dijaspore“  na izborima 2020. presudio. Jeste Dritan dobio onih 5%, hvala mu dovijeka na tome, ali radilo se o par stotina glasova, najviše do hiljadu da onaj jedan poslanik, 41., ne ode DPS-u i satelitima (sjetite se da su hrvati tad izgubili onaj jedan zagarantovani). Time je referendumski omjer 44:55% srušen.

I bez famoznog dvojnog državljanstva, koje bi uticalo samo na broj državljana, ali ne i na broj onih sa prebivalištem, a samim tim ni na birački spisak, DPS i sateliti održavali su vlast represijom nad stanovništvom sa ličnim kartama, oduzimanjem osnovnih prava povratnicima i korišćenjem fantomskih birača iz jednog dijela dijaspore.

Zakonska regulativa kojom je to sprovedeno bila je sljedeća:

* Nije uveden mehanizam kontrole prebivališta niti obaveza odjavljivanja;

* Ustavni zakon definisao je da se sticanjem drugog državljanstva nakon 2006. godine crnogorsko državljanstvo gubi po sili zakona;

* Ustav propisuje da građanin može glasati tek nakon dvije godine prebivališta u Crnoj Gori, odnosno da i onaj ko dobije državljanstvo i prijavi prebivalište dvije godine nema ista prava kao ostali građani — vjerovatno uz procjenu da je to dovoljno vremena da „prelomi“;

* Odluka o kriterijumima Vlade omogućavala je da se podzakonskim aktima zakon mijenja prema političkoj potrebi, onemogućavajući ljudima koji decenijama žive u Crnoj Gori da makar podnesu zahtjev za prijem u državljanstvo;

* Crna Gora se odrekla dijela Evropske konvencije o državljanstvu koji precizira da se dvojno državljanstvo ne smije nerazumno ograničavati.

Do danas su vlade nakon 2020. godine izmijenile jedino Odluku o kriterijumima za sticanje uslova za podnošenje zahtjeva za prijem u državljanstvo osobama poput mene (treća grupa), ali bez mogućnosti zadržavanja prethodnog državljanstva.

Nedavno je MUP, koji kontrolišu Demokrate, pokrenuo izmjene zakona o prebivalištu, ali bez djelotvornih mehanizama za brisanje fantomskih birača.

Sve u svemu, DPS-ova konstrukcija ostala je gotovo netaknuta, zbog čega su i dalje hiperosjetljivi na svaku ideju promjene, dok Spajić i PES za takve promjene nemaju političke hrabrosti. Pod izgovorom da će se sve riješiti kada uđemo u EU. A-ha. Laž.

U međuvremenu, rejting DPS-a se, polako ali sigurno, oporavlja.

Šta bi moglo biti rješenje za Crnu Goru?

Prije svega, svi oni koji nijesu produžili ličnu kartu još od 2008. godine — što znači da su je imali samo za referendum — trebalo bi da budu, po posebnom zakonu, izbrisani iz biračkog spiska dok ne dokažu da faktički prebivaju u Crnoj Gori, ako to uopšte mogu.

Zakon o prebivalištu morao bi predvidjeti kazne koje bi motivisale emigrante da odjave prebivalište, a njegova primjena trebalo bi da bude povezana sa graničnim bazama podataka o boravku van države.

Dalje, svim osobama koje decenijama faktički žive u Crnoj Gori, odnosno povratnicima, trebalo bi omogućiti bezuslovan prijem u državljanstvo, kako bi konačno mogli živjeti dostojanstveno.

Takođe, potrebno je omogućiti dvojno državljanstvo osobama koje po porijeklu pripadaju Crnoj Gori, ali žive u drugim državama, uz uslov da prebivalište u Crnoj Gori mogu prijaviti samo ako donesu odjavu iz države u kojoj zaista žive.

Za Skupštinu i izvršnu vlast i dalje bi trebalo da glasaju oni sa prebivalištem, ali na pošten način — bez fantoma i bez diskriminacije po etničkoj, političkoj ili bilo kojoj drugoj osnovi.

Zanimljivo je da institucija predsjednika Crne Gore u ovakvom sistemu ima uglavnom reprezentativnu ulogu. Možda bi zato trebalo razmotriti model prema kojem bi predsjednika birali svi državljani, bez obzira na prebivalište, čime bi ta funkcija dobila dodatnu težinu.

Danas se ta težina objašnjava činjenicom da je predsjednik jedina funkcija koju građani biraju direktno, ali imajući u vidu da ga bira ista biračka baza, ta težina je više subjektivna i moralna nego stvarno institucionalna.

Sve u svemu, dok se birački spisak ne uspostavi na način da uključuje sve one koji faktički žive u Crnoj Gori, dok se ne izbrišu svi oni koji faktički žive negdje drugo, i dok se ne eliminiše sistemska diskriminacija Srba da učestvuju u političkom životu Crne Gore u punom kapacitetu, o pravu, pravdi i „građanštvini“ nema ni pomena, a tek o europskim vrijednostima.

Čak i kad bi sad preko noći diskriminacija nestala, sve te novoupisane osobe ne bi mogle učestvovati na redovnim izborima 2027. godine, radi Ustavnog uslova da moraju imatu prebivalište dvije godine pa tek ond glasati. A i tu se radi o diskriminaciji, jer državljanstvo dobiju oni koji imaju stalni boravak, a stalni boravak je prebivalište samo po sebi, ali to trenutna zakonska regulativa ignoriše.

Tako da, džaba vam milioni uloženi u estradu za slavlje, ali osjećaj pokradenosti i diskriminacije je i dalje prisutan.