U crnogorskom javnom prostoru sve je izraženija pojava da pojedinci iz takozvanog nezavisnog NVO sektora preuzimaju ulogu vrhovnih sudija nad tuđim karijerama i biografijama.
Iako se grčevito drže etiketa nezavisnosti i profesionalizma, njihovo djelovanje često odaje ambiciju da neformalnim centrima moći kadriraju po državnim institucijama, a pojedini žele da budu Javni servis.
Ovi samoproglašeni autoriteti bez ikakve zadrške mjere tuđu stručnost i ugled, dok istovremeno pokazuju potpunu sljepoću za sopstvene propuste i nedostatak legitimiteta. Njihova ambicija ide dotle da bi željeli direktno da odlučuju o nečijim zaposlenjima, visini plata i ukupnim primanjima, postavljajući se iznad zakona i institucija.
Međutim, dok revnosno zaviruju u tuđe novčanike i radne knjižice, ovi kritičari vješto izbjegavaju bilo kakvu vrstu javne kontrole nad sopstvenim radom i finansiranjem.
Upravo tu dolazi do izražaja čuvena misao Aleksandra Tijanića, jer se mnogi od njih „kreću isključivo u granicama sopstvene pokvarenosti“, projektujući sopstvene niske motive na cijelo društvo.
Dio NVO sektora i dio medija tako postaju fabrike pritiska koje, pod krinkom borbe za opšte dobro, zapravo sprovode lične i interesne agende.
Umjesto profesionalne kritike, dobili smo agresivni pokušaj kadriranja gdje se ugled uništava onima koji ne pristaju na njihov diktat, dok se sopstvena odgovornost uporno gura pod tepih.
