Mnoge stvari su sada otkrivene. Mi znamo da su i Jeljcin i Putin zajedno sa Amerikancima radili na rušenju Miloševića. Da su zajedno pripremali bombardovanje Srbije.

Ja sam mislio da, kao svjedok vremena, znam šta se desilo. Moj veliki učitelj, Vladimir Dedijer, čovjek koji je napisao Titovu biografiju, koji je izmislio i Tita i Partizane, i od Tita stvorio svjetsku ličnost poslije 1948. godine, rekao mi je: „Sine, ne može to da se napiše bez istorijske distance“.

Ispričao mi je svoj slučaj. Povodom pedesete godišnjice Sarajevskog atentata, napisao je knjigu „Sarajevo 1914.“ Računa se da je do dana današnjeg to najbolja knjiga o Sarajevskom atentatu. Ali moralo je da prođe 50 godina. Kao što je on o 1948. i istorijskom „Ne“ Staljinu, pisao 1968. godine u vrijeme ruske intervencije u Čehoslovačkoj. Dakle, potrebna je jedna istorijska distanca.

Mnoge stvari su sada otkrivene. Mi znamo da su i Jeljcin i Putin zajedno sa Amerikancima radili na rušenju Miloševića. Da su zajedno pripremali bombardovanje Srbije. Naši ljudi koji su sjedjeli u Belom dvoru, kada su došli Ahtisari i Viktor Černomirdin, pravili su se da je rečenicu – ako Milošević ne pristane na sve ono što je napisano, da će Srbija biti sravnjena sa zemljom i da će biti ravna kao tepsija – izgovorio Marti Ahtisari, a ne Černomirdin.

Jeljcin nije mogao da shvati Miloševića kada mu je objašnjavao da je on morao da brani Srbe u Krajini, da je morao da brani Srbe u Bosni, u Republici Srpskoj.

Ali, prisutni su rekli da je sramota da to izgovori Rus. I do dana današnjeg se napada Ahtisari da je htio da nas sravni. To je govorio Viktor Černomirdin kome su obećali tada da će biti nasljednik Jeljcina, da će on biti ono što je kasnije postao Vladimir Putin. I oni su, bukvalno, preko nas pravili neke karijere.

Jeljcin je izbjegavao Miloševića. Optuživao ga je da ga je rušio, da je radio sve najgore. Primio je jedva Miloševića neposredno uoči NATO bombardovanja, ali mu nije dao ni S-300.

Dao je Hrvatima S-300 kako Milan Martić ne bi gađao Zagreb. Ali nije dao nama da se branimo od NATO aviona.

Jeljcin nije mogao da shvati kada mu je Milošević objašnjavao da je on morao da brani Srbe u Krajini, da je morao da brani Srbe u Bosni, u Republici Srpskoj. Jeljcin ga je pogledao i rekao: „Ali ja sam 50 miliona Rusa ostavio“.

Možda i nije 50 miliona, on je tako rekao. Ostavio je bar 20 miliona.

Ali, mi nismo znali ni sa Rusima. Ovde postoji legenda da su prilikom jedne posjete Brežnjeva Titu, u Igalu, gdje se Tito liječio, crnogorski rukovodioci rekli da se u Crnoj Gori priča: „Nas i Rusa 300 miliona“. Ja sam bio šokiran kada sam čitao memoare Stipe Mesića i Janeza Drnovšeka.

Ovakvi ljudi, kao što sam ja, ne trebaju nikome, nijednom režimu

Drnovšek je, kada je posjetio Jeljcina u Moskvi, rekao: „Mi Slovenci imamo izraz: nas i Rusa 300 miliona“. To mu je isto i Stipe Mesić rekao kada je bio u posjeti Moskvi – „Mi Hrvati kažemo: nas i Rusa trista miliona“.

Zaista je teško razumjeti da je Tuđman dobio najveća ruska odlikovanja, da je bio prisutan na Paradi pobjede u Moskvi. Da je Stipe Mesić bio prisutan na Paradi pobjede. Da iz Beograda nikoga, ni Miloševića, ni nikog poslije njega nisu zvali na paradu. Vučić je prvi čovjek koji je bio na paradi u Moskvi. Govorilo se da je poziv bio upućen Borisu Tadiću, ali da su ga uslovili da sa njim u posjetu dođe partizan Dobrica Ćosić. Tadić je to shvatio kao uvredu, iako je Dobrica Ćosić bio najbolji prijatelj njegovog oca. Iako mu je Ćosić pomogao u životu. Ali to je ta sujeta predsjednika i mi često to ne razumijemo. Ti lični porivi često određuju našu sudbinu i određuju našu nesreću. Tako da sve to treba napisati i mislim da je vrijeme da se ja malo skinem sa televizije. Pošto me nijedna vlast nije skinula sa televizije. Kasno sam se pojavio na televiziji zato sam, vjerovatno, ostao neiživljen. Ali moraću sam sebe da skinem sa televizije i da se posvetim ovome. Više nema ko da me cenzuriše. Moraću sam i ponovo da budem žrtva.

Ali, sjećam se tih vremena… Svih ovih koji su sada zastupnici evropskih vrijednosti, koji su neki komesari u ime Evrope, koji danas govore o gušenju medija u Srbiji. Koji se nude da budu politkomesari, bilo za Brisel ili nekog drugog. Ja te ljude pamtim kao izvršne sekretare gradskog komiteta ili centralnog komiteta. Koji su bili takvi staljinisti i glavosječe. Koji su nas u „Dugi“ toliko proganjali. Ja to ne mogu da zaboravim. Nikada. I kada ih vidim na televiziji, kada govore o slobodi medija u Srbiji, o medijskom mraku… Oni najbolje znaju šta je medijski mrak jer su ga oni sprovodili. Niko od njih se nije sjetio da kaže „izvini“ bilo kome. Nama koji smo bili hrabriji od njih, pametniji od njih, obrazovaniji od njih. I kod tog glavosječe iz gradskog komiteta na političkim naukama je diplomirao Dinko Gruhonjić.

Često se šalim da smo mi u „Dugi“ uhvatili više ratnih zločinaca nego Haški tribunal

Evo, oni imaju dostojne nasljednike. Ovakvi ljudi, kao što sam ja, ne trebaju nikome, nijednom režimu, jer oni kažu: „Kako će da vladaju Marićem kad Marić ne vlada sobom“.

U „Dugi“ su se dešavale užasne stvari. Malo-malo pa je neko dolazio da digne zgradu u vazduh. Da nas sve pobije. Dada Vujasinović je izgubila život. Mi smo se igrali sopstvenim životom. Imali smo plate pet maraka, deset maraka… Svako od nas je bio spreman da zbog istine izgubi život. Nismo bili ni svjesni toga. Često se šalim da smo mi u „Dugi“ uhvatili više ratnih zločinaca nego Haški tribunal. Šta su nam sve u „Dugi“ priznavali i hvalili se onim što su radili. A kada ih je pitao Haški tribunal, nisu priznavali da su radili to što su radili. Sa druge strane, nama su sve priznavali. Mnogi su i završili pod optužnicom u Hagu zbog naših tekstova.

(SRPSKI KOMPAS)

Tagovi