TEŠKO LI JE BITI ČOVJEK

Piše: Emilo Labudović

Da je lako, ona čuvena misao Gorkog da „čovjek tako gordo zvuči“ ne bi preživjela ni dan. A tek koliko je teško biti „božji čovjek“. Onaj čovjek koji je spona između nas, običnih smrtnika, i Boga. Boga pravde, Boga istine, Boga ljubavi, Boga praštanja… A da bi se bilo „božji čovjek“ nije dovoljno to biti funkcijom, makar to bila i ona najviša. Nije dovoljno biti papa, patrijarh, reis, dalaj lama… Dug je i težak put do tog stanja. Duži nego do zvanja. Prepun je samoodricanja, neprekidne bitke sa Sotonom u sebi, sa atavizmima i nasleđem prošlosti i vječite zebnje nad budućnošću. I malo ih je, suviše malo, preskočilo taj prag i savladalo tu strmu i sleđenu planinu koja dijeli ta dva statusa

Jedan od onih, nesumnjivo i nesporno, „božjih ljudi“, blaženopočivši Patrijarh Pavle stalno je upozoravao i govorio „budimo ljudi“! A ništa manje sveti i božji čovjek, Vladika Nikolaj, je, svjestan da su riječi, opore, lažne, klevetničke i osvetničke, riječi pune otrova mržnje i ijeda, one koje potpaljuju ognjeve sukoba i nesporazuma, upozoravao da ćeš „ako obuzdaš jezik učiniti podvig veći nego da cijelog života postiš na hljebu i vodi“!

Takva riječ, izgovorena sa mjesta sa kojeg se očekuje sasvim drugačija, blaga, topla, ljudska, puna razumijevanja, zna da posiječe i ujede gore od poskoka. Izgovorena javno, bez opreza, kao utuk na utuk, takva riječ, riječ od onoga od kojeg se očekuje sabornost, stišavanje, blagost i utjeha, ima specifičniju težinu od svih drugih. I jedno je kad takvu riječ izgovori izvjesni Rifat Fejzić a sasvim drugo, teže, oporije, opasnije kad je taj „izvjesni“ Rifat Fejzić reis Islamske zajednice u Crnoj Gori.

Čuvajući se baš neke neoprezne, teške i optužujeće riječi i dolivanja ulja na vatru, neću ni slova o suštini onoga što je gospodin reis rekao. Tim prije što mu nije prvi put. Umjesto toga podsjetiću ga na riječi slavnog Ernesta Hemingveja (nadam se da ga je nekad čitao) koji je rekao: „čovjeku treba oko dvije godine da nauči da govori i oko pedeset godina da nauči da ćuti“! Reis Rifat Fejzić ove godine, ako sam dobro upućen, upravo navršava pedeset i dvije godine života – taman dovoljno da, ponekad, ućuti. Ne zbog drugih koliko zbog sebe. Jer, drugačije se ne postaje „božji čovjek“!

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)