Piše: Marko Kentera nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Budva se nije proslavila u 21. vijeku. Loših potezi, neuspješni projekti, nezajažljivi apetiti i kontinuirano propadanje.
Na prste jedne ruke grbaljskog dinamitaša mogu se prebrojati istinski mislioci čije je djelovanje obilježilo tekući vijek. Uz Predraga Zenovića, više od drugih se ističe Boris Liješević, reditelj, filosof, književnik, umjetnik.
Dugo sam na stanovištu da postoje oni intervjui koje čitam i postoje oni koji mene pročitaju.
Razgovor Borisa Liješevića za nedeljnik NIN spada u ovu drugu, za mene mnogo neprijatniju kategoriju. Dok Boris govori o Srbiji, imam čudan osjećaj da čitam lokalne vijesti, samo bez imena konkretnih stvari i opštinskih funkcionera.
Liješević me podsjetio na jednu staru, šekspirovsku istinu koju je u intervjuu mudro izrekao – „Kruna ubija onog ko je nosi“ a za nju se, uprkos tome, svi bore.
Za Budvu bi dodao – ne samo da ubija, nego se nedorasli politički kupljenodiplomaši navuku na neku čudnu zavisnost, poput lošeg Pink rijalitija za koga svako tvrdi da ga ne voli ali ga svi gledaju.
Ne čudi takva zavisnost jer Budvom, u suštini, dugo upravljaju narko i građevinski klanovi.
Zavisnost u iskonskoj formi.
Moć ima „hiljadu lica i jezika“ tvrdi nepogrešivo Liješević međutim, nažalost, on se nije osvrnuo na svoj rodni grad gdje je moć izgleda naučila da mijenja stranke bez gubitka akcenta. Moto „projektne“ koalicije je najbliži baš toj rečenici – „Odmetnuti Srbi, sadašnji i bivši, sa hiljadu lica i jezika.“
Najpreciznija dijagnoza iz Borisovog intervjua nije politika, već precizna antropologija vlasti – čovjek u dodiru sa moći gubi ljudske kvalitete jer ga zanima isključivo kako da dobije sledeće izbore.
Ako vlasti narod treba tapšaće ga po ramenu. Ako joj narod ne treba, tapšaće nekog drugog.
U Budvi smo tu lekciju savladali do savršenstva naročito nedavno kad je narod za vlast postao višak a plate su odjednom postale luksuz.
Ovdje se birači tretiraju kao sezonski turisti jer su dobrodošli dok traje sezona a nakon toga poruka vlasti je da se sami snađu. Na ulici.
Liješević nepogrešivo ističe da živimo u začaranom krugu vlasti. Jedan tiranin padne, drugi dođe, pa postane isti kao prethodni.
Kod nas je taj krug toliko savršen da bi mogao biti turistička atrakcija. „Obilazak vlasti u četiri godišnja doba, sa garantovanim razočaranjem na kraju“.
Najteži dio Borisove priče nije u satiri već u rezignaciji.
Umjetnik, mislilac, književnik i reditelj, Boris Liješević otvoreno, iskreno i istinito kaže da više ne vjeruje da ćemo za njegova života doći do uređene države u kojoj vladaju zakoni a ne kriminal. Boris ne živi u pesimizmu već u beskonačnom umoru. Upravo je taj umor ono što se preliva na mlade generacije i trajno ih uništava.
Šta uči dijete u Budvi?
Uči da je sistem fleksibilan, istina rastegljiva, a odgovornost se kreće od opcione do nepostojeće.
Bliskost vlasti sa narodom je mit jer „vladari moraju da se otuđe“ da bi opstali.
Novi budvanski „šef“ živi i zacementiranom balonu van realnog svijeta.
Zbilja i normalnost je da tapšemo i podilazimo novom vladaru i „šefu“, jer smo već zaboravili starog.
Tada nastaje dug o kome Boris Liješević govori i koji nije finansijski već moralni. Dug koji ne dospjeva na naplatu odmah, već se akumulira u svijesti generacija koje odrastaju, u ambijentu gdje je normalno da ništa nije normalno.
Budva bez budućnosti, bez Slovenske plaže i Miločerskog parka, sa okrnjenim ostrvom Sveti Nikola i ojađenim poluostrvom Sveti Stefan, sa udavljenim Starim gradom i sa brajićkim vetrenjačama umjesto stare krune mediteranske kraljice.
Budva, taj sve manji teatar na otvorenom, već preko godinu dana igra novu, „projektnu“ i lošu predstavu.
Publika polako odlazi a glumci, odmetnici i povratnici, opijeni krunom i novim „šefom“, i dalje čuju aplauz kojeg nema.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
