Piše: Dragan Bojović, nezavisni poslanik
Zamislimo na trenutak da se Sokrat sasvim slučajno pojavi u ovom našem savremenom digitalnom svijetu. Onako neuglađen, upečatljiv, ironičan, skroman i, što je najvažnije, neumorno radoznao.
Ne bi išao na trgove, već pravo na mreže. U komentare, rasprave, instant objave u kojima se mišljenja iznose i sudaraju brže nego što nastaju. Među digitalne “serdare” i “pametare”, među anonimne botove koji neumorno ponavljaju iste stavove, u svijetu gdje svako ima odgovor, a rijetko ko postavlja pitanje.
I tu bi nastao problem.
Jer Sokrat nije učitelj u klasičnom smislu. Ne nudi rješenja. Nema pripremljen program. Njegovo jedino “oružje” su pitanja. A pitanja su, pokazalo se još onomad u Atini, mnogo opasnija od odgovora.
“Šta je pravda?”
“Šta znači biti odgovoran građanin?”
“Vjeruješ li političaru zato što je u pravu ili zato što je ‘tvoj’?”
U digitalnom prostoru takva pitanja ne otvaraju dijalog, već kvare igru. Ne bi proteklo mnogo vremena prije nego što bi razgovor postao neprijatan, a zatim i nemoguć. Jer Sokratova metoda nije da vas pobijedi u raspravi, već da vas dovede do tačke u kojoj sami shvatite da ne znate ono što ste mislili da znate. A to je upravo ono što se najteže podnosi.
Njegova čuvena misao “znam da ništa ne znam” danas bi zvučala kao čista provokacija.
U svijetu u kojem se znanje mjeri brzinom odgovora, a ne dubinom razumijevanja, sumnja postaje slabost koju algoritmi ne nagrađuju. Tamo gdje svi znaju sve, pitanje više ne zvuči kao početak razgovora, već kao greška u sistemu.
A on nas je učio upravo toj “grešci”, toj navodnoj slabosti.
U digitalno-političkom smislu, Sokrat bi tek bio nepodnošljiv. Ne bi se svrstavao. Ne bi navijao. Ne bi učestvovao u ritualima brzog tagovanja, lajkovanja i šerovanja. Bio bi krajnje sumnjičav prema svakome ko nudi konačna rješenja u formi viralnih parola. I vrlo brzo bi izgubio strpljenje za rasprave koje više liče na nadmetanje u uvredama nego na traganje za istinom.
Ali njegov najveći “grijeh” ne bi bio to što kritikuje. To danas radi svako. Njegov stvarni problem bio bi u tome što bi jednako kritički pristupao svima, i internet “serdarima” koji brane svoje tabore, i “pametarima” koji sve znaju unaprijed, i botovima koji su podešeni da svakog vrijeđaju.
Sokrat ne priznaje autoritet broja pratilaca, niti težinu najglasnijeg komentara. On ne pravi razliku između “naših” i “njihovih” kada je riječ o istini. A to je, u digitalnom svijetu zasnovanom na pripadanju i potvrdi, gotovo neoprostiv grijeh.
Otuda ne treba mnogo premišljanja kako bi Sokrat danas završio. Ne nužno pred sudom, već pod algoritmom. Potisnut, prijavljen, ismijan, izbačen iz vidljivosti. Razapet između taborâ koji bi ga podjednako optuživali: da je obična protuva, da relativizuje, provocira i manipuliše, da “muti vodu” tamo gdje bi svi radije vidjeli kratke, jasne i — pogrešne odgovore.
Drugim riječima, opet bi bio optužen za “kvarenje omladine”.
Jer je neoprostivo učiti mlade da misle. Neodrživo je ukazivati da “bustovani” autoritet nije argument sam po sebi, da broj lajkova nije isto što i istina i da je odgovoran građanin onaj koji postavlja pitanja i razumije, a ne onaj koji refleksno reaguje.
Politika, čak i u digitalnom obliku, nije samo borba za vidljivost, nego pitanje karaktera. Niste na “pravoj strani” ako ne znate zašto ste tu. Ako nema spremnosti da se stvari razotkriju i dovedu u red, ostaje samo navijanje. I uvrede.
Sokrat nas, dakle, ne bi učio kako da komentarišemo ni koga da podržavamo. Učio bi nas kako da mislimo o tome zašto uopšte komentarišemo, branimo ili napadamo.
I upravo zato bi bio opasan.
Jer digitalna društva ne vole ogledala. A Sokrat je, prije svega, bio ogledalo, hladno, precizno i neumoljivo. Pokazivao je ljudima ne ono što žele da vide, nego ono što doista jesu.
A to je, kroz istoriju, uvijek bio najbrži put do optužbe.
Ali i jedini put do istine.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
