Kino Kultura za praznik rada

Piše: Saša Dr.Đurović

Bijah za praznike u zavičaj, dok sam ulazio u isti, bi ok, malo kola.. Ulice prohodne, gotovo prazne, ili upola, k’o s lukom. Grad je bio takav za vrijeme mog odrastanja, kad je taj grad zaista bio grad, nije to kao sad.

Kao što ni Podgorica nije grad, za razliku od titograda koji je to bio. Druga je stvar što neuki misle da su grad zgradurine i betonske nakaze koje preferiraju ruralni željni asfalta, a koji, u većini, uređuju i urbanističku politiku. Grad čine ljudi.

Kad mi je već zaličilo na ambijent u kom sam rastao prođoh gradom, pored malog kina, koga više nema, neki mutant od zgrade je sad tu. Pored škole Olga Golović koje nema, neko ruglo je sad tu.

Da budem krajnje iskren ruglo je tu od 70ih godina i komunjara koje su odlučile da kloniraju Sava centar u sred „malog parka“ preko puta hotela. Vidjeh kreče hotel, svjetlije neke boje, da razbiju sivu, koja isijava iz tog frankeštajna prekoputa, kog su našminkali.. Prelijepu hotelsku terasu neka budala zastaklila.. Nema gužve, praznik rada, u državi u kojoj malo ko radi, u kojoj nema privredе.

Prođoh pored komiteta, pa se sjetih da su žbiri radili i za praznike, k’o što đavo nikad ne spava. Ne bijaše ni policajaca drumskih, a bilo ih je nekad, s pendrekom koji je, prijeteći, mlatarao s jedne strane boka, i sa šapkom na glavU.

Parkirana auta sa obje ili sa jedne strane ulice, kao da su svi otišli neđe za praznike, tako nalaže subkultura. A otišli do sela rodnih, tek poneko se spustilo do mora, a onaj minoran postotak „tranzitnih snalažljivaca“ uplatio 3-4 dana neđe na izlet, jeftinom kompanijom.

Da crknu komšije. Psihologija palanke je nepromjenjiva. Tek po koji auto se mimoilazi, baš kao nekad, kad su auta bila rijetkost. Kao onda kad ja, sa 14 godina, ocu „ukradem“ Opel Kadet pa se provozam, nedeljom u podne, posred glavne ulice, korzom, koje je tad „radilo za sobraćaj“, pa od hotela do stare pošte, mimoiđem se s jednim autom, eventualno. O kako je to bilo lijepo vrijeme, prilično realnih vrijednosti.

Ne kao sad kad su, u mnogome, magarad uprla u konjske snage, pa ih gone, željni bili.. ALI se redovi naprave kad čuju na vijesti da će da poskupi gorivo za neki cent.. Novo vrijeme, nove „vrijednosti“ nakaradne. Vidjeh zgradu EPCG koja je podignuta na posjedu moga đeda Bata Đurovića, eno ga on još u Pariz, blizu je stote, u koji je pobjegao od „oslobodilaca“.

Pa put skvera pored zgrade u kojoj sam rođen, u Ivana Milutinovića 6a.. U ulazu preko puta su bili Mandići, Branka mi je predavala Latinski, bijaše ona odnekud iz Srbije.. Ne znam ko sad živi tu.. „retko odlazim „kući“ a pišem još ređe..„ Poneki auto tek.. Niđe gradske đece koja su sad u nekoj srednjoj dobi, došli divlji otjerali pitome..

Vidjeh Špila, izađoh iz kola da ga pozdravim, takav je red, stariji je od mene 15 godina, nije to kao onda kad sam ja imao 15 a on 30 ali opet, red je red, a jed je.. pored starog kina nekad.. Pitam suvozača ko je zadužen za urbanizam, za turističku ponudu..?

Reče mi, rekoh „ta prezimena nijesu odavde..“ nijesu.. „ko je to postavlj’o, ko je to namješt’o, kome je to poltronisalo, veralo se uz lijanu vlasti..“ čudo jedno.. Nijesu gradska đeca naučena da podilaze, nego u pjacu ka’ kući, kome oni da poltronišu? Gotovo svi su se znali između sebe. Ali eto, i zato nema malog kina, onog, zvanično, kino „Kultura“ jer njih nema u strukturama koje odlučuju.

Prođoh pored „Proljeća“, ispred kog sam rastao, pa pogledah na trg. A trg kao u špageti western filmovima, pustara u ljetnje popodne, previše običan, nekako prevelik a prazan, ili nevješto popunjen, s nekakvim kućicama, ka’ za ptice.. Galebovi..

A onda, pomislih -kako praznici ne traju duže, i kako nijesu češći, da svi idu odakle su došli, svako malo, i svima lijepo..- Prenu me „zvono“ mobitela, Mijo M. Pričam mu ovo što gledam, veli „zamisli tek kako je u Podgoricu..

Reko’ „ a znam, no, ne znam druže, možda je do nas..“ „Nije nije, do njih je„ reko’ „pozdravi po selu tamo“ smije se „i ti isto po selu tamo“, odgovori. Nasmijah se i ja, ovlaš.. I njima su u Podgorici srušili kino. I tamo je bio kino „Kultura“, kakva simbolika..

Poboli kulturu na vrh glave! Ubile kulturu divljačine, onako seljački primitivno, agrarnim maljem u vr’ perčina, kultura je primitivizmu najveći neprijatelj, oduvjek.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)