Piše: Kasper I
Postoje rečenice koje prežive svog autora, vrijeme i okolnosti u kojima su nastale. Jedna od njih je i čuvena izreka „Spasa nam nema, propasti nećemo“, koja se najčešće pripisuje Nikoli Pašiću, dugogodišnjem srpskom državniku i jednom od najuticajnijih političara svog doba.
Istorijski zapisi i kasnije interpretacije uglavnom je smještaju u Prvi svjetski rat, u trenutke velikih stradanja i povlačenja srpske vojske preko Albanije 1915. godine. Iako ne postoji potpuno čvrst dokaz da je Pašić tačno u toj formi izgovorio rečenicu, ona je ušla u kolektivno pamćenje kao sažetak političkog i narodnog osjećaja opstanka u situacijama kada je sve djelovalo izgubljeno.
Paradoks te rečenice – da „spasa nema“, ali „propasti nećemo“ – upravo je ono što je učinilo da preživi decenije. Ona nije samo istorijska anegdota, već i politička metafora: ideja da sistem, država ili narod mogu biti u stalnoj krizi, a ipak nekako opstajati uprkos svemu.
Ako se taj paradoks prebaci u savremeni svijet, dobija nove oblike. Danas se više ne vode samo klasični ratovi za teritoriju i vojnu moć, već i ratovi informacija, percepcije i pažnje. Hibridni konflikti se odvijaju kroz internet, društvene mreže i medijske narative, gdje je istina često samo jedna od opcija, a ne konačna činjenica.
U takvom prostoru borba za moć više nije samo vojna ili politička – ona je i digitalna, finansijska i psihološka. Objavljivanje privatnih ili eksplicitnih sadržaja u javnom prostoru, širenje nepotvrđenih informacija i viralne „afere“ postaju instrumenti uticaja.
U tom smislu, Balkan nije izuzetak – Crna Gora, kao i širi region, često postaje prostor u kojem se lokalni politički sukobi prelivaju u digitalne narative bez jasne granice između istine i manipulacije.
Primjer su i društvene mreže, gdje se glasine i „brze istine“ šire brže nego što institucije mogu da ih provjere. Tako se stvara paralelna realnost u kojoj se političke figure, bjegunci, afere ili „slučajevi“ pojavljuju i nestaju u ritmu algoritama, a ne pravde ili činjenica.
Istovremeno, globalni kontekst dodatno komplikuje sliku. Rat u Ukrajini, geopolitičke tenzije oko strateških pomorskih pravaca poput Ormuskog moreuza, ekonomske krize i energetski pritisci – sve to pokazuje da se svijet ne kreće ka stabilnosti, već ka fragmentaciji moći i stalnim zonama napetosti.
I dok velike sile vode svoje bitke, mali sistemi – države, društva, zajednice – često djeluju kao da su uhvaćeni u istu logiku Pašićeve rečenice: nema jasnog „spasa“, ali postoji inercija opstanka.
U tom prostoru pojavljuje se još jedna, možda opasnija dimenzija – društvena ravnodušnost. Sve češće se može čuti neizgovoreni moto „samo da je meni dobro, za druge me nije briga“. To nije politička ideologija, već simptom vremena u kojem se empatija povlači pred individualnim preživljavanjem i digitalnim zamorom.
Ali ostaje pitanje: da li je to zaista stabilnost ili samo produžena kriza koja traje dovoljno dugo da je počnemo doživljavati kao normalnost?
Jer ako je nekada „spasa nema, propasti nećemo“ značilo istrajnost u fizičkom ratu i nacionalnom opstanku, danas bi moglo da znači nešto drugo – život u stalnoj neizvjesnosti, gdje se krize ne završavaju, već se samo prelivaju iz jedne u drugu formu.
Možda je zato najtačnije pitanje koje ova izreka danas postavlja: šta zapravo znači „opstati“ u svijetu koji se stalno mijenja, ali nikada ne smiruje?
I još važnije: ako se krize više ne završavaju nego samo transformišu, da li je to kontinuitet života – ili samo produžena nesigurnost koja traje dovoljno dugo da zaboravimo kako izgleda kraj?
I na kraju ostaje ono staro, gotovo uznemirujuće pitanje koje se vraća u svakoj epohi u novom obliku: ko preživi – pričaće. A možda i neće!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
