Na stranu što je sjećanje vrhunac svake patetike. Pa, ipak, u izvjesnom smislu, tužno je kako se komunističke starice po staračkim domovima prisjećaju 1. maja. Kako kažu, kad je radnik bio u centru pažnje.
Prvi maj, i izlet na neki proplanak. Još ima onih koji žale za urancima, kao i onih koji toga jutra nisu rano ranili.
Možda je danas štošta loše, ali je dobro što je uništen taj odvratni kolektivizam.
U međuvremenu, vjerovatno postkomunisti, smislili su nekakvu opštu verziju – kultura sjećanja. Kultura sjećanja je izmišljotina ravna paroli – vlast radničke klase.
Neko se ovih dana sjetio kuće Milovana Đilasa u Podbišću. Bolje reći – štale – u koju je pretvorena kuća Đilasovih. Možda su se kasno sjetili, što bi se moglo označiti kao – nekultura. Decenijama su pljuvali Đilasa, uhodili ga, od špijuna i doušnika nije mogao kročiti po Podbišću, i obalom Tare. I, ako je neko od tih i došao na sahranu Đilasu, došao je drugim poslom. Bilo bi kulturnije da se uopšte ne sjećaju Đilasa. Uostalom, Đilas se njih i odrekao. Kad sve prođe i stumba se, onda se nečega i nekoga sjetimo. Sjetimo se kad to sjećanje ništa ne znači, kad su, uostalom, i ikakva sjećanja i djelovanja – bezopasni. Što se Đilasa ne sjetiše u vrijeme Broza, i Brozovih sluškinja.
Mogli bi se i sjetiti kuće Miodraga Bulatovića. U zadnje vrijeme prisjetimo se i Živka Nikolića koji je okomišao crnogorski mentalitet. Gdje je grob serdara Jola Piletića, a gdje Janka Vukotića. Na šta liče zidine kuće Vuka Mandušića na Čevu. Na šta liči tužno Lesendro sa gvozdenim stubom dalekovoda zabodenim u srce.
Bolje bi bilo da se ničega ne sjećamo. Bolje je da se pomalo, tek, prisjećamo. I, savijemo glavu, i prođemo.
Josip Broz počiva u muzeju, u Kući cvijeća, a Đilasova kuća je pretvorena u štalu, i kao svaka štala pokrivena salonitom. Ovo poređenje nosi i nešto drugo. Pa bi se mnogi koji se danas sjećaju Đilasa, mogli i sjetiti ko su im i za šta su im bili očevi kad se Đilas odrekao svojih ideoloških skretanja.
Nije poenta u tome da Đilasovu kuću otkupe postkomunisti, nego da kuću Đilasovu koliko mogu upristoje oni koji ga i sahranili. Oni koji ga spustili u vječnu kuću, da poprave zidove i kuće u kojoj se rodio. Oni, koji su podržavali Đilasa kad se borio protiv komunizma, protiv Broza i brozovića. Oni, koji su čitali Đilasa, oni koji se prekrstili nad njegovim odrom.
Đilas ne bi pristao da mu kreče kuću oni kojih se on odrekao…
(Ako je u pitanju tzv. kultura sjećanja, onda je kulturno sjetiti se i Alekse – Beća Đilasa, rođenog Milovanovog brata, koji je, isto tako, rođen u toj kući. Na kraju, kad smo se zaglavili u kulturi sjećanja, uzgred pitamo: ko se sjeća i drugog brata Milovanovog i Aleksinog. Eto, kako omane i ta kultura sjećanja.)
Piše: Bećir Vuković
