Bio sam u CIA, KGB-u i čitao Titov dosije

Red je da napišem neke ozbiljne knjige o svemu što se dešavalo. Obišao sam cijeli svijet, bio sam na najvažnijim univerzitetima, po svim arhivama i mnoge stvari sam utvrdio.

Evo, ja sam pali borac srpskog novinarstva. Kad sam krenuo u novinarstvo, to su bili razni nenarodni režimi. Vrijeme „restaljinizacije Srbije“ poslije sedamdesetih godina, i u tim vremenima mi smo morali da se snalazimo, da pišemo između redova, da pravimo neke bravure, da samo oni pametni shvate šta smo mi radili.

Sada u ovom novom novinarstvu ja ne mogu da se snađem jer ovdje je završen teror pismenih ljudi, pametnih ljudi. Ovo je sad demokratsko novinarstvo gdje nepismeni pišu za nepismene i oni se dobro razumiju. Zato sam ja više emigrirao na televiziju i kao voditelj govorim nešto. Ja sam kao neki Filip Višnjić našeg vremena, slijepi guslar onoga što se oko mene dešava. Kad sam bio mlad, lijep i pametan mene su držali dalje od televizije. Prvi put sam se pojavio na televiziji poslije 5. oktobra, tada sam bio glavni urednik BK televizije. Od tada moja karijera ide ka televizijskom novinarstvu. Mada su negdje tamo sedamdesetih godina od mene htjeli da naprave „novog Minimaksa“. Čuli su da sam duhovit, da mi svašta pada na pamet i bile su u ono vrijeme JRT-a, zajedničke televizije, neki prvi vikend programi gdje sam ja radio nevjerovatne stvari.

To je preteča onih rijalitija koji će me proslaviti. Sjećam se, pročitam u novinama da je neki čovjek pojeo miša. Nađem tog čovjeka i kažem mu: „Hoćeš da pojedeš miša preko televizije?“

On kaže: „50 maraka da ispričam kako sam pojeo miša i 100 maraka da ga pojedem“.

Sada u ovom novom novinarstvu ja ne mogu da se snađem jer ovdje je završen teror pismenih ljudi, pametnih ljudi.

Kažem mu – idemo na kompletan događaj. I mene su tako napali. Ljubljansko Delo, cijela strana, Zagrebački Vjesnik – ko dozvoljava Milomiru Mariću.

Dovedem one „vukovce“, radnike kod Vukovog spomenika. Prvi put ih ja pustim na televiziju. To je bio šok. Želio sam da dovedem krokodile iz Zoološkog vrta. Nikome prije mene nije to palo na pamet. Tada su rekli: „Dosta s ovim!“ Tako je moja televizijska karijera trajala nekoliko mjeseci.

Htio sam da zabavim i sebe i narod. To je ostalo do dana današnjeg. Ne mogu da pomognem narodu. Razni političari, mijenjaju se garniture, obično zagorčavaju život gledaocima, građanima… Ja ne mogu ništa ovom jadnom, ojađenom narodu da uradim, osim da ga malo nasmijem, da ga oraspoložim u nevolji. I to je tako, do dana današnjeg.

Jednom prilikom su me u vrijeme Miloševića zvali na TV duel sa Šešeljem. Ja u tom trenutku nisam imao pojma da se Šešelj zakačio sa Miloševićem. I zovu mene na Pink na TV duel sa njim. Šešelj je u međuvremenu pobijedio i Branu Crnčevića i sve najpametnije i najduhovitije ljude. Razvaljivao je sve. I organizuju oni duel Šešelja i mene. Šešelj donese svoje knjige. Već tada je napisao 350 knjiga. Ja nisam tako plodan pisac kao Šešelj.

Ali kažem: „Kim Il Sung je rekao da Šešelja voli više od svog rođenog sina Kim Džong Ila i da je Kim Il Sung rekao ono što sam ja na Istoku, to je Šešelj na Zapadu“. Potom izmislím da je Mehmet Šeho, zamjenik Envera Hodže, likvidiran jer je otkriveno da je u srodstvu sa Šešeljem. I da ga je Enver Hodža likvidirao. Šešelj nije mogao da vjeruje šta ja pričam.

Kaže mi: „Mariću, da li si normalan?“

A ja mu odgovorim: „Ti svaki dan pričaš ovako za razne ljude. Sad vidiš kako to izgleda“.

I tako je prošao taj duel.

Mada smo Šešelj i ja bili dobri. Zajedno smo bili u Americi, ja sam bio na nekim stipendijama, a on je obilazio emigraciju i bio je kod popa Đurića. Jednog dana je on bio kod popa Đurića, drugi dan sam bio ja. I on je prihvatio da bude vojvoda. Meni je to bilo smiješno. Jer pop Đurić, vojvoda Đurić, je meni bio kao ovi partizanski generali sa kojima sam se viđao. Priznao mi je da je u četnike otišao sa šubarom na kojoj je bila crvena petokraka. Onda me je on zvao iz Amerike i rekao mi da nisam normalan, da sam kočar komunizma. Ja mu kažem – kako? A on mi odgovara: „Ja sam to tebi rekao kao informaciju da znaš, a ne da je objaviš u novinama“.

Cijeli život sam imao problem sa raznim ljudima kada su oni meni govorili nešto u povjerenju. Poslije sam i na televiziji govorio ljudima: „Aj’ reci to među nama“. Iako to gledaju milioni ljudi. Neki su i nasjeli na te priče, mislili su da je među nama, tako da je to gledala cijela zemlja.

Vjerujem da nisam zaboravio da pišem. Red je da napišem neke ozbiljne knjige o ovome što se dešavalo. U međuvremenu sam obišao cijeli svijet. Bio sam na najvažnijim univerzitetima, po svim arhivama… Bio sam u CIA, KGB-u… Čitao sam Titov dosije… Mnoge stvari sam utvrdio.

Prvi sam objavljivao da li je Tito Tito. Da li je Tito sin nekog biskupa ili nekog grofa, austrijskog, poljskog, ko zna ko… Jedan moj prijatelj, Žika Ivanović, uređivao je crveni bilten. To je bio bilten Tanjuga, za razne rukovodioce, u državi da znaju šta se dešava u svijetu, šta piše strana štampa. Međutim, bilo je tu dosta skandaloznih informacija u žutoj štampi, gdje su se razne Titove ljubavnice sjećale njega, gdje su pričale kakav je bio ljubavnik. To je sve bacano u neku čeličnu kasu.

Cijeli život sam imao problem sa raznim ljudima kada su oni meni govorili nešto u povjerenju.

I jednog dana, tamo negdje sredinom osamdesetih godina, ja kažem: „Žiko, dozvoli mi čeličnu kasu da vidimo ko je Tito“.

Ja sam to u Dugi u nastavcima štampao. Nema šta o Titu nismo pronašli. Milovan Đilas je u to vrijeme bio bez građanskih prava, nije mogao da govori, iako sam se sa njim konsultovao oko „Djece komunizma“, rekao mi je: „Mariću, da li si normalan? Šta ti objavljuješ?“

A ja kažem: „Šta tu nije tačno?“

Pa kaže: „Ja tog čovjeka znam od 1936. godine i to je taj čovjek. Međutim, evo ti si mlad momak… U Zagrebu postoji 50 ljudi koji su sa njim ratovali na srpskom frontu 1915. na Ceru, koji su s njim bili zarobljeni u Rusiji, koji su se družili sa njim… Idi nađi te ljude i pitaj ih da li je Tito bio Tito“.

Pronašao sam te ljude i svi su rekli da ovaj čovjek koji je vladao u to vrijeme jeste čovjek koga su oni znali iz svih tih godina. Ali to se ljudima nije svidjelo. Njima je bolje da je Tito bio neki Rus koji je zamijenjen 1936. godine, koji je završio specijalne obuke. Oni nisu mogli da vjeruju da je neki mašinbravar iz Kumrovca vladao. Čak je bilo i sramota što se Tito rodio u tako maloj kući, pa je njegov prijatelj Stevo Kraži dozidao još jedan sprat, kako bi ta kuća bila malo veća. To se nije uklapalo u ove priče. Još uvijek ljudi više vjeruju u čudesa, da to nije bio taj čovjek. Međutim, kada je došao Slobodan Milošević, kada su se pjevale pjesme o njemu kao novom Karađorđu… ma poslije nedjelju dana su po beogradskim zgradama, gdje žive oficiri, pojavili grafiti – „Bravar je bio bolji“.

Tako je bilo i poslije 5. oktobra, kada su došli novi oslobodioci i tada su počeli da pišu – ovi ne mogu da okreče ono što smo mi izgradili. Tako da obično ljudi nisu zadovoljni sa onim što se desilo. Red je da se cijela ta epoha na neki drugi način opiše. Nije to bilo kao što smo mi čitali u novinama tog doba. Objavljeno je na hiljade knjiga oko ovih naših ratova, užasa, zločina… Sve te knjige imam. Treba razumjeti to vrijeme.

Milomir Marić, novinar

(SRPSKI KOMPAS)