Piše: Kasper I
Ne gledam televiziju često. Zapravo, mogao bih slobodno reći – skoro nikako. U eri telefona, društvenih mreža i beskonačnog skrolovanja, televizija mi dođe kao relikt nekog sporijeg vremena. Ali postoji jedan trenutak kada daljinski ponovo dobija smisao, kada ekran prestaje da bude pozadina i postaje glavna scena.
Taj trenutak je – kada zasijeda Skupština Crne Gore.
Tada sve staje.
To nije samo prenos. To je spektakl.
Ne postoji scenario koji može nadmašiti ono što se tamo dešava. Tamo ima svega – politike, drame, komedije, pa i nečega što liči na epsku poeziju, samo bez gusala. Čovjek sjedne, uključi prenos i ne zna da li gleda institucionalni proces ili improvizovanu predstavu.
Jer, ruku na srce, rijetko gdje možeš čuti takve rečenice.
Rečenice koje bi, bez pretjerivanja, natjerale i Marko Miljanov da zastane i kaže: “Dobro, ovo ni ja ne bih bolje sročio.”
Rečenice koje bi Petar II Petrović Njegoš natjerale da se zapita da li je “Gorski vijenac” mogao imati još jedno poglavlje – savremeno, parlamentarnog tipa.
A opet, istovremeno, tu je i duh Branislav Nušić, jer ono što gledamo često prelazi iz tragedije u komediju, pa nazad, bez upozorenja.
I to je ono što ovu “emisiju” čini neodoljivom.
Jer nije sve u riječima – ima tu i scenografije. Lupanje o klupe, dobacivanja, prekidi sjednica, napuštanje sale… Sve ono što bi u nekom drugom kontekstu bilo incident, ovdje je gotovo redovan dio programa.
Nedavno smo gledali kako sjednice bivaju blokirane bukom i protestima, uz poslanike koji fizički sprječavaju rad parlamenta .
Nekad se sve završi za nekoliko minuta zbog svađe ili proceduralnog zapleta , a nekad rasprave prerastu u ozbiljne političke potrese i raskole .
I sad, neko će reći – “to je problem”.
Možda i jeste.
Ali iz ugla gledaoca – to je sadržaj.
To je jedini program gdje ne znaš da li će neko držati govor, započeti raspravu, izazvati skandal ili napraviti istoriju. To je reality bez scenarija, teatar bez režije i debata bez filtera.
I upravo zato – autentično.
U svijetu gdje je sve ispeglano, montirano i prilagođeno algoritmu, Skupština Crne Gore ostaje posljednje utočište nepredvidivosti. Tamo nema “cut” ni “ponovi kadar”. Sve ide uživo, sirovo, bez zaštitne mreže.
I možda je baš to razlog zašto je gledam.
Ne zbog politike – nje imam svuda.
Ne zbog informacija – njih ima i previše.
Nego zbog tog osjećaja da gledaš nešto stvarno, nesavršeno i nefiltrirano.
Jer, na kraju, koliko god pokušavali da budemo ozbiljni, institucionalni i evropski – negdje između replike i povrede poslovnika, između aplauza i uvrede, iskoči ono najiskrenije: ljudska priroda.
A to je uvijek najgledaniji program.
Zato, kad me pitaš šta volim da gledam na televiziji – odgovor je jednostavan.
Ni serije, ni filmove, ni sport.
Samo sjednicu.
Jer ništa ne može nadmašiti ono što se već „piše“ – uživo.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
