Mnogo je puta u javnom diskursu Crne Gore naglašavano međuvjersko zajedništvo kao vrijednost, ali rijetki su primjeri koji to zajedništvo tako jasno i dugotrajno potvrđuju kao Markovdanska litija u Podgorici i kuća porodice Đečević, gdje se svakog 8. maja decenijama dočekuju pravoslavni sveštenici i vjernici. Taj čin odavno je prevazišao okvire običaja i prerastao u jedan od najprepoznatljivijih simbola bratske sloge pravoslavnog i muslimanskog stanovništva u glavnom gradu.
Prema lokalnom predanju i istorijskim tumačenjima, upravo na prostoru Stare varoši, u dijelu koji se pominje kao Drpe, nalazio se srednjovjekovni manastir posvećen Svetom Marku. Taj sakralni objekat, za koji se vjeruje da je bio važan duhovni centar tog vremena, tokom osmanskog perioda je porušen, a njegovi tragovi vremenom su gotovo u potpunosti nestali iz fizičkog prostora, ostajući prisutni samo u sjećanju i usmenoj tradiciji.
Na tom istom lokalitetu kasnije se razvija domaćinstvo porodice Đečević, koje u lokalnoj memoriji zauzima posebno mjesto kao čuvar predanja o nekadašnjem manastiru i njegovom svetilištu. Upravo iz te činjenice nastaje i simbolika današnjeg dočeka litije, koji se ne tumači kao slučajnost, već kao kontinuitet prostora i sjećanja.
Obnavljanjem Markovdanske litije 1992. godine, ta simbolika dobija novu snagu i institucionalni okvir. Procesija se ponovo uspostavlja kao kretanje od crkve Svetog Velikomučenika Georgija pod Goricom ka Staroj varoši, sve do kuće Đečevića, koja postaje prepoznata tačka zaustavljanja litije i mjesto susreta vjerskog i istorijskog identiteta grada.
U javnom i crkvenom narativu, to mjesto se ne tretira samo kao privatno domaćinstvo, već kao simbolična tačka kontinuiteta nekadašnjeg manastira Svetog Marka. Upravo zbog toga se doček litije kod Đečevića tumači kao povratak na prostor duhovnog porijekla, a ne kao običan protokolarni gest.
Posebno se ističe činjenica da je kroz decenije porodica Đečević ostala dosljedna u očuvanju tog običaja, čime je njihov dom postao prepoznat kao jedna od ključnih tačaka litijskog kretanja u Podgorici. Taj kontinuitet u javnosti se sve više posmatra kao rijedak primjer živog međuvjerskog suživota, koji nije ostao na nivou deklaracija, već je ukorijenjen u praksi i prostoru.
Ranije istorijske trase litije uključivale su i šira kretanja, uključujući pravce ka manastiru Dajbabe, dok je samo obilježavanje bilo prekinuto nakon Drugog svjetskog rata. Obnova 1992. godine, kako se navodi u javnim interpretacijama, predstavlja prekretnicu u vraćanju ovog običaja u savremeni društveni i vjerski život Podgorice.
U tom procesu posebno se naglašava uloga Mitropolita Amfilohija i Halita Đečevića, čime se dodatno učvršćuje narativ o zajedničkom doprinosu različitih vjerskih i društvenih aktera obnovi tradicije.
Dodatnu potvrdu značaja ovog mjesta donosi i savremeni institucionalni okvir. Predsjednica Skupštine Glavnog grada, dr Jelena Borovinić Bojović, zajedno sa Kemalom Đečevićem, predstavnikom porodice, otkrila je spomen-ploču posvećenu bratskoj slozi pravoslavaca i muslimana.
Tom prilikom je naglašeno da spomen-ploča ne predstavlja samo obilježje jednog običaja, već trajnu potvrdu vrijednosti koje prevazilaze vjerske i etničke granice. Markovdanska litija i kuća Đečevića time su dodatno učvršćeni kao simbol jednog od rijetkih živih primjera međuvjerskog sklada koji se u Podgorici održava decenijama, ne kroz deklaracije, već kroz praksu, susret i kontinuitet zajedničkog prostora.
🤡🤡🤡 gubite pratioce