POLITIČKI VRBOPUC

Piše: Kasper I

Ima trenutaka kada država ne djeluje kao poredak, nego kao slutnja. Kao da stoji na istoj mapi, a već je napustila sopstvene koordinate. U Crnoj Gori takvi trenuci ne dolaze uz zvuk, nego uz titraj — jedva primjetan, ali dovoljan da se sve u temelju pomjeri. Narod to ne analizira. Narod to presiječe: uhvatio ih vrbopuc.

Ali ovo nije onaj proljećni, blagi nemir. Ovo je vrbopuc koji ne cvjeta, nego puca iznutra — kao kad se led na rijeci ne lomi od toplote, nego od pritiska koji se dugo gomilao u tišini.

Institucije tada liče na stare satove: kazaljke se pomjeraju, ali vrijeme ne ide naprijed. Sve je u pokretu, a ništa ne stiže.

Odluke se donose kao da ih neko izgovara pod vodom — vidiš pokret, ali ne čuješ jasno značenje. Kao da jezik politike više ne služi da kaže, nego da prikrije koliko nema šta da kaže.

U Podgorica svjetla gore, sastanci traju, riječi kruže, ali sve to podsjeća na grad koji je budan u snu. Kao da se govori da bi se izbjegla tišina, jer bi tišina bila priznanje da pravac ne postoji.

Ovo je stanje u kojem se stvarnost ponaša kao ogledalo koje kasni. Pogledaš — i vidiš sliku koja je već zastarjela.

Reaguješ — i shvatiš da si zakasnio na sopstveni potez. Kao da politika stalno juri sopstvenu sjenku, ali je nikad ne sustiže.

Narod bi rekao: ni na nebu ni na zemlji. Ali ni to više nije dovoljno. Jer ovo nije između — ovo je rasuto. Kao da se sve raspalo na fragmente koji još uvijek glume cjelinu.

U političkom vrbopucu, moć ne nestaje — nego se razvodnjava. Kao tinta u vodi: prisutna je svuda, ali ne možeš je uhvatiti. Niko nije potpuno jak, ali niko nije ni slab. Svi postoje, ali niko ne vlada. Kao orkestar bez dirigenta koji i dalje svira, ali više ne zna koju kompoziciju.

I tu nastaje najtiši oblik haosa: onaj koji ne pravi lom, nego prazninu. Onaj u kojem se sve dešava, ali ništa ne ostaje.

Kao da se država pretvara u prostor kroz koji prolaze događaji, a da se ni za jedan ne može reći — ovo je taj.

Možda je politički vrbopuc upravo to: trenutak kada sistem izgubi sposobnost da razlikuje početak od kraja. Kada svaka kriza liči na rješenje, a svako rješenje na novu krizu.

I možda je zato najopasniji dio tog stanja njegova tišina. Ne ona spoljašnja — nego unutrašnja, ona u kojoj niko više nije siguran šta je stvarno, a šta samo dobro izgovoreno.

Jer kad država počne da zvuči uvjerljivije nego što postoji — to više nije politika.

To je vrbopuc koji ne najavljuje proljeće.

Nego provjerava koliko duboko ide „pukotina“.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)