Piše: Kasper I
Evropa posljednjih godina sve ozbiljnije ulazi u regulaciju društvenih mreža kada je riječ o djeci i mlađim adolescentima, a ideja da se pristup ograniči ili zabrani mlađima od 16 godina više nije teorijska rasprava, već konkretna politika koja se širi kroz više zemalja.
Ono što je nekada bilo prepušteno roditeljima i ličnoj odgovornosti, sada postaje predmet zakona, državnih strategija i evropskih preporuka, uz sve jasniji stav da su društvene mreže prostor koji može imati ozbiljan uticaj na mentalno zdravlje i razvoj djece.
Jedan od ključnih okidača za ovaj talas regulacija bio je globalni trend zabrinutosti zbog zavisnosti od ekrana, algoritamski vođenog sadržaja i porasta problema mentalnog zdravlja među mladima.
Nakon što je Australija krajem 2025. godine uvela zabranu društvenih mreža za mlađe od 16 godina, ideja se brzo prenijela u evropski prostor kao mogući model. U Evropi su se zatim počeli pojavljivati različiti pristupi: Portugal je krenuo ka modelu u kojem bi mlađi od 16 godina mogli koristiti društvene mreže samo uz strogo verifikovanu saglasnost roditelja, Španija najavljuje zakon koji ide u pravcu direktne zabrane ispod 16 godina, dok Francuska i Grčka već razvijaju ili primjenjuju restriktivne mehanizme kontrole pristupa. Danska je takođe politički prihvatila smjer jačeg nadzora i zaštite djece na internetu.
Na nivou Evropske unije, rasprava se dodatno institucionalizuje kroz prijedloge da se uvede jedinstvena starosna granica od 16 godina za pristup društvenim mrežama, uz mogućnost roditeljskog odobrenja za uzrast od 13 do 16 godina.
Paralelno s tim, Evropska komisija razvija i tehničke sisteme za verifikaciju godina korisnika, uključujući digitalne identitete koji bi trebalo da spriječe lažno predstavljanje starosti i olakšaju sprovođenje zakona.
Razlozi za ovakve mjere su višeslojni. Političari i regulatori sve češće ukazuju na činjenicu da su društvene mreže dizajnirane da maksimalno zadrže pažnju korisnika, što kod djece može dovesti do zavisničkih obrazaca ponašanja.
Tu su i problemi cyber nasilja, izloženost neprimjerenom sadržaju, pritisak vršnjaka, kao i sve izraženija zabrinutost zbog mentalnog zdravlja adolescenata. U tom okviru, društvene mreže se više ne posmatraju samo kao neutralni alat, već kao okruženje koje aktivno oblikuje ponašanje i emocionalni razvoj mladih.
Međutim, pitanje koje se sve češće postavlja jeste da li su ovakve zabrane zaista rješenje ili samo pomjeranje problema. Kritičari upozoravaju da bi stroge zabrane mogle biti kontraproduktivne, jer je vrlo vjerovatno da mladi neće jednostavno prestati da koriste društvene mreže, već će naći načine da zaobiđu pravila.
To uključuje korišćenje lažnih godina, tuđih naloga ili prelazak na alternativne platforme koje su manje regulisane i često manje bezbjedne. Na taj način, umjesto kontrolisanog i sigurnijeg okruženja, mladi bi mogli završiti u digitalnom prostoru koji je još teže nadzirati.
Drugi problem je tehničke prirode. Pouzdana provjera godina korisnika bez narušavanja privatnosti predstavlja veliki izazov. Ako se uvedu strogi sistemi verifikacije, postavlja se pitanje koliko ličnih podataka je potrebno da bi se pristup odobrio i ko sve ima uvid u te podatke. U tom smislu, pokušaj zaštite može otvoriti nova pitanja privatnosti i digitalnih prava.
Tu je i paradoks roditeljske kontrole. Zabrane u velikoj mjeri pretpostavljaju da roditelji imaju i vrijeme i znanje da nadziru digitalni život djece, ali realnost pokazuje da se navike mladih često razvijaju izvan direktnog nadzora, brzo i u različitim digitalnim prostorima. Internet nije jedna platforma, već čitav ekosistem koji se lako prilagođava ograničenjima.
U praksi, istorija digitalnih zabrana pokazuje da one rijetko potpuno eliminišu ponašanje, već ga mijenjaju. Ako se pristup društvenim mrežama formalno ograniči, moguće je da će mladi preći na druge oblike digitalne komunikacije, uključujući gaming platforme, anonimne chat servise ili decentralizovane mreže. Tako se problem ne nestaje, već se fragmentira i seli u manje vidljive prostore.
Zato se ova politika može posmatrati kao mač sa dvije oštrice. S jedne strane, postoji realna potreba da se djeca zaštite od potencijalno štetnih sadržaja i dizajna platformi koje su optimizovane za maksimalnu angažovanost, a ne za dobrobit korisnika.
S druge strane, postoji rizik da stroge zabrane stvore iluziju kontrole, dok se stvarna upotreba interneta samo premješta u sjenku, gdje je još teže regulisati i razumjeti šta se dešava.
Na kraju ostaje otvoreno pitanje da li Evropa ovim mjerama zaista ulazi u novu eru digitalne zaštite djece ili tek pokušava da zakasnjelo odgovori na već duboko ukorijenjene promjene u načinu na koji mladi žive i komuniciraju.
Jer internet se ne prilagođava zakonima lako, ali se uvijek prilagođava korisnicima — naročito onima koji najbrže uče kako da zaobiđu pravila.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
