„Kad se noću probudim, čujem jauke, škripu vrata… sve se vraća.”
Ovako počinje potresna ispovijest Veselina Bojovića, jedinog preživjelog iz nikšićko-šavničke grupe koji je prošao kroz logor Lora, mjesto koje i poslije više od tri decenije opisuje kao pakao iz kog se, kako kaže, jedva izlazilo živ.
Bojović je zarobljen 12. aprila 1992, kada su ih, sa kapuljačama na glavama, odveli u splitski logor. Već na samom ulazu, kako svjedoči, bilo je jasno šta ih čeka.
– Imate poređanu vojsku s jedne i s druge strane, oni te uhvate i kažu: „Ovaj je moj, ovaj je moj”, i odvode nas u ćelije. Jasno vam je šta će se desiti – prisjetio se.
Ubrzo su uslijedili dani bez hrane, vode i sna.
– Četvrti dan su nam dali hljeba i sira. Vode nije bilo, samo su nas polivali. Dehidriraš skroz. Staviš vojničku čizmu pod glavu da se odmoriš, na betonu nema ništa – ispričao je za adria.tv.
Najgore su, kaže, bile noći.
U video svjedočenju, Bojović opisuje metode mučenja koje su, kako tvrdi, primjenjivane nad zarobljenicima:
– To je kao indukcija – indukovani telefon. Prikopča te na struju i prospe vodu ispod tebe. Zavrtiš da zovneš roditelje – moraš jer te lupi pendrekom i – kad okreneš to te baci. Prikopčaju te za mali prst od noge, za polni organ.
Stravična mučenja su se dešavala u logoru Lora. Foto: Printscreen Tvbn.com
– Napiju se, pa dođu noću i iživljavaju se nad nama. Izvedu nas na krug, gole uz zid, pa puste hidrant. To ubija… baca te na pod, vrištiš.
Jedan od prizora koji mu se, kako kaže, nikada neće izbrisati iz sjećanja jeste i ponižavanje starijih zarobljenika.
– Tjerali su čovjeka od 72 godine da na koljenima pije sapunicu.
Batine, prisilni rad i neprestano psihičko zlostavljanje bili su, prema njegovim riječima, svakodnevica.
– Nije se moglo izdržati, ni psihički ni fizički. Molio sam Boga da umrem, samo da se završi agonija.
Posebno jezivi bili su trenuci kada su, kako tvrdi, iz susjednih prostorija dopirali krici ljudi koji su preklinjali da ih ubiju.
– Klanje i urnebes su bili u tom bloku C. Moja ćelija je bila do tog bloka. Tu su jauci, preklinjanje da ih ubiju, zakolju. Izjutra, ja i još jedan momak smo čistili cijeli hodnik, toalet je bio otvoren. Bilo je sve krvavo – na podu uvo, polni organ… Krvi je bilo, ljudi su preklinjali da ih ubijemo, da im damo čašu vode. Ne možeš da im daš jer iznad tebe je čuvar. Jutro poslije – nema ništa. Pitam šta je bilo sa njima. Kažu mi da su mi zemljaci u hladnjači – rekao je Bojović.
Kako navodi, zarobljenici su često izvođeni na prinudne poslove, gdje su, pod batinama, morali da čiste prostorije i rade najteže poslove.
– Tjerali su nas na koljena da čupamo travu, tukli nas štakama… svašta su radili.
U jednom trenutku, kaže, izgubili su svaku nadu.
– Kad ti tijelo više ne može, kad te sve boli, samo želiš da se završi. Mnogi su molili da ih ubiju.
Bojović se prisjeća i trenutaka kada su pokušavali da izdrže jedni zbog drugih, ali je strah bio stalni pratilac.
– Noć je najteža. I danas je najteža. To ostaje u čovjeku.
Iako je od tada prošlo više od tri decenije, slike iz Lore, kako kaže, ne blijede.
– Kako vrijeme prolazi, sve je teže. Te rane se nose do groba.
O logoru Lora
– Logor Lora je bio koncentracioni logor u Splitu, u kome su mučeni i ubijani Srbi i Crnogorci tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije.
– Postojao je od 1992–1997. godine.
– Kroz logor je prošlo 1.005 registrovanih zatvorenika koji su prošli stravičnu psiho-fizičku torturu.
– Ovaj logor je osnovan na mjestu nekadašnje ratne luke Jugoslovenske narodne armije.
– Nakon odlaska JNA iz ratne luke Lora, pripadnici Vojne policije hrvatske vojske preuzimaju Loru.
– Prema svjedočenjima preživjelih logoraša, Lora je smatrana za jedan od najužasnijih logora na prostoru bivše Jugoslavije tokom ratova.
Uslovi
Ovaj logor je imao veoma surove i nepodnošljive životne uslove koji nisu zadovoljavali ni najosnovnije potrebe zatvorenika. Ćelije u kojima su logoraši bili smješteni nisu imale nikakav inventar niti namještaj – sem jedne ćelije koja je imala gvozdeni krevet sa šipkama. Spavali su na podu, odnosno hladnom betonu.
Ishrana im je bila vrlo loša i neredovna. Dešavalo se, prema svjedočenjima zatvorenika, da i po nekoliko dana ne dobiju obrok. Fizička zlostavljanja su bila svakodnevna, bez milosti i najave. Čak i noću su stražari upadali u ćelije i tukli logoraše. Dešavalo se da hrana koju dobiju bude vruća ili preslana, a da istovremeno moraju za kratko vrijeme da je pojedu. Većina obroka se sastojala od parčeta hljeba i paštete ili džema. Redovna ljekarska njega u ovom logoru nije postojala. Zatvorenici su stalno prebijani po cijelom tijelu, toliko da su bili deformisani. Često su stražari tjerali zatvorenike da se međusobno tuku. Ako bi primijetili da jedan drugog štede, obojicu bi premlatili do krvi.
Načini mučenja
Logoraši u logoru Lora svakodnevno su bili izloženi raznim vrstama nehumanog, surovog i ponižavajućeg mučenja, gdje su im nanošene teške tjelesne povrede i bio ugrožen život. Civili su, prema navodima, pretrpjeli 48, a vojnici 61 način mučenja.
Tu spadaju:
– batinanje zatvorenika rukama, nogama, gumenim crijevima, palicama, bejzbol palicama, vodovodnim cijevima, lancima, elektroprovodnicima;
– „telefoniranje” u vidu priključivanja pojedinih, naročito osjetljivih, dijelova tijela zatvorenika (uši, prsti na nogama i rukama, polni organi) na indukovanu električnu struju iz poljskog telefona;
– prolazak zatvorenika kroz špalir batinaša;
– prijetnje da će biti ubijeni, bačeni u more ili da će ih pojesti ribe, prijetnje klanjem ili puštanjem dresiranih pasa;
– prisiljavanje zatvorenika da po tri dana i tri noći ne smiju da sjednu niti legnu, već da sve vrijeme provedu stojeći;
– prisiljavanje zatvorenika da sami sebi kopaju rake u dvorištu logora…
(KURIR.RS)
Pod hitno da drzava CG formira komisiju kojom ce svaki pripadnik JNA koji je na bilo koji nacin stradao od strane hrvatskih terorista , dobiti odstetu
JNA je bila regularna vojska medjunarodno priznate drzave SFRJ.
Hrvatski teroristi su blokirali kasarne iskljucili vodu,struju i snabdjevanje i ubijali vojnike u kasarnama. One koje su uspjeli dohvatiti zive, davili su golim rukama a sve to snimala hrvatska televizija. Postoje snimci davljenja vojnika gdje usplahirena masa sa svezanim hrvatskim i bosnjackim zastavama podrzava teroristu koji davi vojnika
Tada su pripadnici JNA krenuli da deblokiraju kasarne i spase vojnike. Teroristi su i njih sacekivali i ubijali
U to vrijeme hrvatska nije bila medjunarodno priznata i svaki akt napada na regularnu vojsku ima se smatrati terorizmom
Zato hrvatska mora platiti odstetu svakom kome je zlo nanjela
Njihova trenutna ofanziva svodi se na to da ako sto puta ponove laz a mi je prihvatimo kao istinu, ona bi kasnije istina postala