Iluzije Vučićevih protivnika

Piše: Vladimir Đukanović

Opozicioni aktivisti, da li stranački, da li blokaderi, potpuno je nebitno, u nedjelju su listom proslavljali Orbanov poraz na društvenim mrežama, a neki su kao u Novom Sadu tu proslavu obilježili i na trgu, doduše bilo ih je taman na prste da ih nabrojiš, sa takvom radošću i strašću da je neko neutralan mogao da zaključi da su zapravo oni pobijedili na srpskim izborima i da su srušili Vučića.

Na neki način, oni su pobjedu Tise i Petra Mađara i doživjeli na sličan način. Za njih je Orbanov pad zapravo Vučićev pad, ne želeći čak ni da razmisle koliko to nema veze jedno sa drugim i da su mađarski i naši izbori neuporedivi stvari. Jedino što će im biti zajedničko je logistika koja je stajala iza Mađara, kao i ona koja će stajati iza tzv. blokaderske liste, kao i optužbe na račun vlasti za korupciju, jer to je vrhunski osmišljena strategija baš onih koji im daju logistiku kako na najlakši način da se diskredituje vlast.

Da li korupcije zaista ima ili nema, apsolutno je nevažno. Sve drugo jednostavno nema veze jedno sa drugim i ponekad mi bude žao Vučićevih protivnika u kakvim iluzijama žive. No, pođimo redom i pokušajmo da objasnimo u čemu to je razlika između situacije u kojoj se našao Orban i one u kojoj se trenutno nalazi Vučić, odnosno srpska vlast.

Orbanov protivnik je pažljivo biran čovjek iz samog sistema, što bi se reklo srca Orbanove vlasti. Njegov dojučerašnji savjetnik, moglo bi se reći i učenik, oženjen do skoro Orbanovom ministarkom pravde i vrlo uticajan član Orbanovog Fidesa.

Dakle, odabrana je osoba koja je fantastično poznavala sistem iznutra, koja je mlada, energična, vrlo uticajna u vladajućim krugovima i koja je na istim ideološkim osnovama koje Orban zastupa izrasla u njegovog ozbiljnog protivnika. Takav je za sobom kada je napuštao Fides mogao da odvuče značajan broj uticajnih Fidesovih funkcionera i to sa sve pričom – ljudi, pa ja sam zapravo Orban, samo neću da imamo korumpiranim sistem i hoću da se borim protiv korupcije.

Priznaćete, vrhunska strategija za inače prilično konzervativno mađarsko društvo. Sve to u Srbiji danas ne postoji. Niko iz SNS nije ni pomislio da napusti Vučićevu politiku, niti SNS.

Vučićevi protivnici su uglavnom ljudi bez ikakvog kredibiliteta, što se tiče lažnih studenata to su uglavnom likovi krajnje ljevičarski nastrojeni, čak i ekstremizovani, bez ideje, bez programa, bez imena i prezimena, bez ikakve jasne alternative koja nudi bilo kakvu izvjesnost, već naprotiv, nudi ozbiljnu neizvjesnost, što svakako nije ni najmanje privlačno biračima. Najbitnije, Tisa je postala politička stranka sa sve infrastrukturom, članstvom, rukovodstvom, što sve kod naših blokadera, pa ni kod opozicije generalno, nema ni u tragovima.

Vrlo bitna stavka je i činjenica da je Mađarska članica Evropske unije, ali i NATO, što Srbija nije, te samim tim u velikoj mjeri njena politička sudbina vezana je za Brisel. Koliko god da u Evropi postoje suverenistički pokreti i stranke.

Otuda je uticaj Brisela na mađarske izbore daleko veći, jer Mađarska najdirektnije zavisi od evropskih fondova i politike Brisela. Srbija još uvijek tu ima manevarski prostor, jer nije članica Evropske unije, pa samim tim biračko tijelo ne gleda u Brisel kao tačku od koje nam zavisi opstanak, ekonomija i sve ostalo, što kod Mađara nije slučaj.

Svako protivljenje neke članice unutar EU prema zvaničnoj politici Brisela nosi i ozbiljne posljedice po tu članicu, a Mađarska je važila za nekakav izolovani sistem unutar Evropske unije i to birači u Mađarskoj nisu imali želju da prihvate. Strah za sopstvene biznise svakako da je bio snažan, jer pitanje je koliko bi mađarska privreda mogla da izdrži protivljenje zvaničnom Briselu.

Na sve to, nikako ne bi trebalo zanemariti izopštavanje Fidesa iz redova Evropske narodne partije, što je bilo jasno upozorenje upućeno ka Orbanu da se prema solo igračima ne gleda na blagonaklon način.

Orbanovo održavanje veze sa Ruskom Federacijom dodatno je otežalo njegovu poziciju u Briselu, kao i stvaranje odličnih konekcija sa Trampom, što je za ljevo-liberalni svijet koji jaše Evropskom unijom krajnje neprihvatljiva stavka. Po cijenu života i smrti spremni su da rizikuju budućnost čitavog kontinenta, ali samo da se izbore za neke njihove vrijednosti koje su ubacili u političku agendu, a u koju se Orban nikako nije uklapao.

Ovđe dolazimo do znaka jednakosti sa Srbijom, jer Srbija je jedina u čitavoj Evropi koja nije uvela sankcije prema Ruskoj Federaciji, što se u Briselu gleda kao najgori mogući zločin, no već smo prethodno razmotrili pozicije.

Mađarska je morala da uvede, jer je članica Evropske unije, ali nije ih baš naročito poštovala i zato je Orban debelo platio na izborima. Srbija nije članica i ne mora da ih uvede, ali mora da bude svjesna da će zbog toga biti stalno remetena i pritiskana od Brisela, jer smo kamičak u cipeli koji žulja.

Orban je do juče bio veća prijetnja, jer je bio premijer zemlje članice koja je mogla da stavi veto na određene odluke, da se usprotivi davanju para za rat u Ukrajini, da ne dozvoli otvaranje granica za migrante, što bi značilo manje radne snage u Evropi, te zato je Brisel po svaku cijenu želio njega da smakne sa vlasti. Srbija nije članica i nije tolika prijetnja, ali svakako će se Brisel pred nastupajuće konflikte kako sa Moskvom, tako i sa Vašingtonom, usredsrijediti ka nama kako ne bismo iskakali iz nekakve jedinstvene evropske politike.

No, vratimo se na sam politički teren u izbornoj kampanji. Peter Mađar i njegova Tisa su brižljivo gajeni nekoliko godina unazad. Najprije mu je omogućena pobjeda u Budimpešti, što u Srbiji još uvijek nigdje nije slučaj, jer naša opozicija, pa i ova blokaderska, ne može ni kod rođene familije da dobije glas. Tisa je gradila infrastrukturu, okupljala je članstvo, stvarala ideološki usmjerenu organizaciju, izlazili su sa jasnom kritikom, alternativnim programom, obilazili su teren i bili aktivni širom Mađarske.

Sve ono što naši blokaderi nisu, što ne znači da možda neće biti, ali još dugi niz godina će im biti potrebno da dosegnu taj nivo. Izgraditi ozbiljnu političku organizaciju, sa jasnim programom, idejom, ljudima, aktivistima, nije ni najmanje lako.

Naprotiv, taj posao je užasno težak, zahtijeva ozbiljno odricanje i konstantan rad, a do naših izbora nema još mnogo, te je nerealno očekivati da bi trenutna Vučićeva alternativa koja se nudi mogla nešto značajnije da uradi na tom polju do tih izbora. Istina, u odnosu na neke prethodne izbore biće značajno organizovaniji, jer će se logistika nevladinog sektora, posebno ovog ljevo-liberalnog, iz Mađarske prebaciti u Srbiju sa ciljem slabljenja i urušavanje naše vlasti.

Nema dileme da će uložiti ogromna sredstva da što bolje organizuju blokadere i ovo što imamo od opozicije, te kao po mađarskom scenariju gdje su svima naredili da se odreknu njihovih interesa i da se priključe Petru Mađaru i podršci njegovoj Tisi, ovđe će naglasiti da svi moraju da stanu iza blokaderske liste, odnosno u slučaju predsjedničkih izbora kad god budu bili, iza blokaderskog kandidata.

Zato imamo stalne zahtjeve konspirativnih studenata koji gostuju po N1 i NOVA S da opozicija mora da se odrekne izlaska na izbore u korist njihove liste. S obzirom da je taj scenario u Mađarskoj uspio, pokušaće da ga preslikaju i u Srbiji, s tim što je sada već ozbiljna razlika ko će voditi tu operaciju, jer zbog angažovanja u Mađarskoj blokadere su ovđe vodili neki tzv. niži oficiri međunarodnih NVO.

Sada dolazi na naše podneblje njihov generalštab, pa će se situacija dodatno uozbiljiti. Pitanje je samo da li će biti dovoljno vremena da ih organizuju do perfekcije kako bi mogli da pobijede. Mađarska operacija trajala je skoro četiri godine, tako da bi u Srbiji bilo nerealno tek tako skupiti ljude sa koca i konopca i reći da je to alternativa. Uostalom, vraćamo se na početak, oni nisu još nikog iz sistema uzeli ka sebi, što je ključno da bi se pobijedilo na izborima.

Nema dileme da će u narednom periodu tražiti i odmjeravati ko bi to mogao da bude, no poučena iskustvom Fidesa sigurno je da ni SNS neće sjediti skrštenih ruku i sebi dopustiti da bude okrunjena tek tako.

U svakom slučaju, oni koji se raduju Orbanovom padu, misleći da je Vučić zapravo pao, prerano su stavili ražanj, jer nisu još uvijek ni vidjeli divljač, s obzirom da nisu još uvijek ni ušli u šumu.

Mnogo toga po njih bi moralo da se poklopi, a čini mi se da za to poklapanje nema baš mnogo vremena i da oni ovakvi kakvi su jednostavno ne mogu da privuku nijednog glasača vlasti ka sebi. Da bi eventualno pobijedili morali bi prethodno da ubijede narod da oni nisu ono što trenutno jesu, a za tako nešto potrebne su godine rada.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)