Ime Tončija Majića već decenijama se vezuje za splitski logor Lora, a li ne u svojstvu mučitelja, već naprotiv čovjeka uz čiju pomoć su razotkriveni brojni zločini nad zatočenicima u Lori.
Majić, hrvatski aktivista za ljudska prava iz Splita, predsjednik je i jedan od osnivača Dalmatinskog odbora za ljudska prava, nevladine organizacije koja je među prvima počela sistematski da prikuplja svjedočenja o ratnim zločinima i zlostavljanjima u Dalmaciji. Još početkom devedesetih godina, praktično od 1992. godine, kada su u javnost počele da izlaze prve ispovijesti bivših zatočenika, Majić i njegov tim započinju rad na dokumentovanju onoga što se dešavalo u Lori.
Javnost saznala za mučenja iz Slobodne Dalmacije i treksta „Slučaj građanina Đ.K.“
Jedan od prvih javnih signala u javnosti o dešavanjima u ovom vojno-istražnom centru u hrvatskoj javnosti o zločinima u Lori vezuje se za tekst „Slučaj građanina Đ.K“, objavljenog 7. septembra 1992. godine u Slobodnoj Dalmaciji, autora Zvonimira Krstulovića, koji je s Đorđem Katićem razgovarao nakon njegova izlaska iz zloglasnog splitskog zatvora.
„Ispripovijedao mi je čitavu priču, svoju potresnu ispovijest. Vrlo lako je kasnije to bilo staviti na papir i vrlo teško je bilo to tada objaviti. Slobodna Dalmacija je tada bila jedini nezavisni list u zemlji. Urednik Joško Kulušić je to plasirao vrlo snažno, na dvije stranice, sa velikim naslovom.“
Službenik Đorđe Katić je poslije svega emigrirao u Australiju. A što mu se stvarno u Lori dogodilo, rekla je sutkinja Spomenka Tonković, izričući presudu u slučaju Lora:
„Đorđa Katića, dovedenog bez ikakvog pravnog osnova u vojni zatvor Lora, udarali su nogama, šakama i gumenim palicama. Priključivali su ga na takozvani poljski telefon. Prisiljavali ga da ozlijeđen i izmrcvaren trči po krugu zatvora. Utjerivali su ga u pasju kućicu i prisiljavali da laje, da pozdravlja fašističkim pozdravom.“
Opstrukcije institucija da se Lora istraži do kraja
Upravo na ovakvim potresnim ispovijestima, Majić je godinama gradio svoj rad. Dalmatinski odbor za ljudska prava prikupljao je izjave bivših zatvorenika, uglavnom Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, organizovao kontakte sa svjedocima i nastojao da njihova svjedočenja učini dostupnim pravosudnim organima. Organizovani su i sastanci sa preživjelima, uključujući i one u Beogradu, kako bi se omogućilo njihovo svjedočenje pred sudovima.
Osim toga, Majić je kontinuirano ukazivao na, kako je tvrdio, opstrukcije u procesuiranju slučajeva. Kritike su bile usmjerene ka institucijama koje, prema njegovim riječima, nijesu obezbjeđivale adekvatne uslove za dolazak svjedoka iz inostranstva, niti sigurnosne garancije, čime su, smatrao je, obeshrabrivale svjedočenja.
Hapšen više puta
Njegov angažman nije prošao bez posljedica. Zbog javnih istupa i optužbi koje je iznosio, Majić je više puta privođen i zatvaran, a bio je izložen i psihijatrijskim vještačenjima, što je dodatno produbilo kontroverze oko njegovog djelovanja. Ipak, uprkos pritiscima, nije odustajao od istraživanja i javnog govora o Lori.
U međunarodnom kontekstu, Dalmatinski odbor za ljudska prava slao je informacije brojnim organizacijama, nastojeći da slučaj dobije širu pažnju i da se izvrši pritisak na pravosudne institucije da procesuiraju odgovorne.
Danas, Majić ostaje figura koja dijeli hrvatsku javnost i bez obzira na različite percepcije, njegov rad je ostavio dubok trag u javnom prostoru. Tonči Majić je, za jedne heroj, za druge kontroverzna ličnost – ali svakako čovjek koji je istrajno, uprkos pritiscima i ličnim posljedicama, godinama pokušavao da razotkrije istinu o Lori.
