Crna Gora već dugo ne funkcioniše kao država građana, već kao država partija. Građani su postali taoci političkih organizacija koje su sebi dale za pravo da upravljaju svim resursima – novcem, institucijama i budućnošću naroda — bez stvarne odgovornosti.

Svake godine, iz džepova poreskih obveznika, izdvajaju se desetine miliona eura za funkcionisanje partija. To nije dobrovoljni prilog građana, već namet. Narod plaća. A niko ga ništa ne pita. Partije funkcionišu kao unosne firme, zatvoreni sistemi – bez rizika, bez gubitaka, bez stvarne kontrole. Dok narod steže kaiš, političke strukture žive sigurno i udobno.

Vlast se otuđila od naroda. Odluke se donose iza zatvorenih vrata, a građani se svode na broj u izbornom danu. Nakon toga — tišina. Nema dijaloga, nema odgovornosti, nema pitanja kako živi narod.

Pogledajmo samo institucije. Nekad je sistem bio skroman, funkcionalan. Danas je prerastao u glomazan aparat. Broj zaposlenih u administraciji enormno raste bez mjere i potrebe. Svako ima savjetnika, a i savjetnici dobijaju svoje savjetnike. Plate, naknade, paušali, varijabile, otpremnine, službena putovanja — sve to na grbači naroda koji jedva sastavlja kraj s krajem.

Hiljade službenih vozila, beskrajna putovanja, privilegije bez pokrića — to je slika današnje politike. A sa druge strane: penzioneri koji preživljavaju, mladi koji odlaze, porodice koje se bore sa siromaštvom.

I najgore od svega — niko ne pokreće suštinska pitanja.
Gdje je plan za povećanje i zarada i penzija.
Gdje je strategija za smanjenje siromaštva.
Gdje je briga za običnog čovjeka.

Umjesto toga, dobijamo prazne priče i političke igre.

Ovo nije održivo. Ovo nije pravedno. Ovo nije država kakvu građani zaslužuju.

Zato je vrijeme da se narod probudi. Penzioneri, radnici, mladi — koji žive od svoga rada moraju se ujediniti. Ne protiv države, već za državu. Za sistem u kome će građani biti iznad partija, a ne obrnuto.

Jer ako se ništa ne promijeni — sve će ostati na istom, pa i gore: partije će vladati, a narod će plaćati.

A to više ne smije biti normalno.

Momo Joksimović
Partija penzionera
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi