Sjećanje na heroja – Predraga Leovca: Otadžbini podario najvrjednije što je imao!

Potporučnik Vojske Jugoslavije Predrag Peđa Leovac, rodom iz Pljevalja, poginuo je na današnji dan, 14. aprila 1999. godine  na graničnom kamenu između Srbije i Albanije tokom herojske bitke na Košarama, piše danas RT Balkan.

Predrag Leovac jedan je od najvećih heroja Košara i rata 1999. Bio je komandir voda za intervencije 53. graničnog bataljona Prištinskog korpusa. Poginuo je predvodeći svoje vojnike u jurišu, pokušaju da se povrati Maja glava, važna kota u rejonu karaule.

Leovac je nepunih pola godine ranije, na Svetu Petku 1998. teško ranjen, geler mu je prošao kroz vilicu.

„Bio sam na lijevom krilu bataljona kad mi je javljeno da je ranjen. Trebalo mi je 45 minuta da dođem na lice mjesta. Kad sam došao već je bio prebačen za Beograd. Nikada neću zaboraviti da mi je tada vojnik dao jedan krvavi papir na kome je bio raspored mina, i napisao mi je na tom papiru da vodim računa kuda da se ide da neko ne bi stradao“, ispričao je prije koju godinu za portal IN4S major Duško Šljivančanin, u to vrijeme komandant 53. graničnog bataljona.

Leovac je tada operisan na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu, posle samo sedam dana izašao je iz bolnice „da ne zauzima mjesto teško ranjenim drugovima“.

Vratio se u Pljevlja, nedjeljama se, zbog težine povrede, hranio na slamčicu, samo tečnom hranom, prikupljao snagu, a već u februaru, nedovoljno oporavljen, mršav, odlučio je da se vrati na Košare.

Majku Milicu, polazeći od kuće, vraćajući se na karaulu, poljubio je u čelo, rekao tek:

„Ako se ne vratim majko, ko će sačuvati onu djecu gore!“

„A i on sam je još bio dijete, jedva 24 godine u njemu, premalo za grob, dovoljno za vječnost… Sa životom se već bio oprostio, ne onako kako to kukavice čine umirući po sto puta na dan, već kako krvi Gazimestana, Mojkovca, Kajmakčalana…dolikuje- prežalio je sebe da više ni jedna majka ne zažali za sinom“, svjedočio je ne tako davno Predragov otac Mile Leovac.

U komandi bataljona, kad su ga samo četiri mjeseca posle teškog ranjavanja vidjeli da se vratio, nisu mogli da vjeruju svojim očima.

„Bio sam iznenađen i prva rečenica mi je bila otkud ti? Zašto si došao? A on mi je samo odgovorio – ‘A kad ću da dođem ako ne sad…'“, ispričao je komandant Šljivančanin.

Prvo što je mladi potporučnik uradio po povratku u jedinicu bilo je da ode do minskog polja gdje je ranjen i da uzme svoju pušku.

Dva mjeseca kasnije, pri pokušaju zauzimanja Maja glave, kod graničnog kamena C4, posle trodnevnih borbi sa albanskim snagama, pogođen je snajperom, metak mu je prošao kroz vrat, prekinuo lančić na kome je nosio krst. Saborci su ga na šatorskom krilu izvukli iz borbe, u nevjerovatno teškom poduhvatu iznijeli su ga do karaule, izdahnuo je na putu prema bolnici u Đakovici. Bio je potporučnik, imao je samo 23 godine i četiri mjeseca.

„Ujutru u četiri sata, zvonce je pritisnula ruka oficira. Ja sam skočio i otvorio, a njih četiri, pet uniformisanih ljudi kad sam vidio sve sam znao. Nisam imao potrebe da pitam šta je bilo, samo sam pitao da li se namučio i da nije ostao zarobljen mrtav“, kroz suze je nedavno ispričao otac junaka, Mile Leovac.

„Peđa je bio naša savjest“, opisivali su svog potporučnika junaka njegovi vojnici sa karaule.

Posle je komandant Šljivančanin uzeo Predragovu pušku, cjelivao je i predao ocu heroja. Posle je i karaula Šula kod Pljevalja dobila Predragovo ime, a kad je bio referendum o nezavisnosti Crne Gore spomen ploča je skinuta, sve to je teško je palo Predragovim roditeljima.

A kako i ne bi.

„Peđa Leovac je čist izdanak junaštva i patriotizma. Mi nismo pravili kalkulacije ni u čemu. Znali smo cilj, svoje zadatke i ne žalim ni za jedan trenutak, niti sekund proveden u najtežim ljudskim uslovima, u ratu. U ratu se dešava sve najgore, ali ja sam tada upoznao najkvalitetnije i najhrabrije ljude koji do tada u meni postojali samo u pjesnikovoj fikciji. Peđa Leovac je upravo jedan od tih ljudi koji nam je bastion i svetionik za sve mlade ljude koji se osećaju patriotama i koji osjećaju da je njihova država nešto što treba braniti i čuvati“, ispričao je novinaru IN4S Predragov saborac Predrag Bulić.

Ulica u kojoj je živio u Pljevljima nosi danas njegovo ime. U Pljevljima je osnovan i Kulturni centar „Predrag Peđa Leovac“ koji se bavi kulturnim i humanitarnim radom.

„Kada su Predragove lične stvari dopremljene u Pljevlja, njegovi su zatekli u oficirskoj bilježnici kovertu sa 300 njemačkih maraka. To je bio novac koji mu je dao otac pri polasku na akademiju. Na koverti je pisalo ‘za ne daj Bože’. Od toga su za vječnu uspomenu kupljena dva prstena za njegova dva brata“, pisale su prije koju godinu „Pljevaljske novine“.

Prije dvije godine, na Vidovdan 2024.  heroju Predragu Leovcu otkriven je spomenik u gradskom parku u centru Pljevalja.

Pljevljaci koji ne zaboravljaju svog velikog sugrađanina, na ovaj način još jednom su odali sve počasti, poštovanje oficiru koji za sva vremena ostaje svetao primjer budućim generacijama kako se bori za domovinu, kako se čuva obraz, čast. Njegova žrtva, junačka pogibija, ostaje jedan od najsvjetlijih primjera patriotizma u istoriji srpskog naroda, ponavljaju godinama već na sjeveru Crne Gore.

„Peđa Leovac se više na žali, on se sada slavi. Njega će da žali njegova porodica, a mi ostali treba da ga slavimo“, rekao je nedavno, podsjećajući na junaka, Duško Šljivančanin, tada komandant 53. graničnog bataljona.