Piše Mr. Miloš Spaić, pravnik, politikolog
Svijet se još jednom suočava sa starim obrascem koji se uporno ponavlja. Kada diplomatija oslabi, a interesi velikih sila postanu dominantni, prostor za mir se sužava, a prostor za sukob postaje otvoren. Najnovija eskalacija na Bliskom istoku pokazuje upravo to. Sukob između Sjedinjenih Američkih Država, Izraela i Irana nije samo regionalni problem, već ozbiljna prijetnja globalnoj stabilnosti.
Zvanična objašnjenja za vojne akcije zasnivaju se na tvrdnjama o nuklearnom programu Irana i potrebi da se spriječi potencijalna prijetnja. Međutim, takav narativ otvara niz pitanja. Da li se zaista radi o preventivnoj bezbjednosti ili o pokušaju kontrole geopolitičkog prostora. Da li se prijetnje uklanjaju ili se njima upravlja kako bi se opravdala dugoročna vojna prisutnost i politički uticaj.
Iran sa druge strane ne ostaje pasivan. odgovor Irana dolazi kroz direktne i indirektne poteze, uključujući napade i strateške pritiske na ključne tačke međunarodne trgovine. Blokada važnih pomorskih ruta, posebno u kontekstu energetskih tokova, nije samo vojni potez već i ekonomski manevar. Takav odgovor može djelovati kao eskalacija, ali u logici međunarodnih odnosa on je često predvidiv rezultat pritiska i izolacije.
Najveću cijenu ovakvih sukoba ne plaćaju političke elite niti vojni stratezi. Plaćaju je obični ljudi. Gubitak života, razaranje infrastrukture i dugoročna nestabilnost ostavljaju posledice koje traju generacijama. Istovremeno, globalno tržište reaguje brzo i nemilosrdno. Rast cijena nafte, poremećaji u lancima snabdijevanja i nesigurnost investicija stvaraju lančanu reakciju koja pogađa i države koje nisu direktno uključene u sukob.
U svemu tome posebno zabrinjava uloga međunarodnih institucija. Organizacije koje bi trebalo da budu garant mira i stabilnosti često djeluju sporo ili nedovoljno odlučno. Kada najmoćnije države same određuju pravila, međunarodno pravo gubi svoju univerzalnu snagu i postaje alat selektivne primjene. Time se urušava povjerenje u sistem koji bi trebalo da štiti sve, a ne samo one koji imaju moć.
Koncept mira kroz silu ponovo dolazi u prvi plan. Ideja da se stabilnost može postići vojnom dominacijom pokazala se kao kratkoročna i varljiva. Istorija nas uči da takav pristup rijetko donosi trajna rješenja. Umjesto toga, proizvodi nove konflikte, produbljuje nepovjerenje i stvara ciklus nasilja koji se teško prekida.
Ovakvi događaji neizbježno podsjećaju na ranije intervencije u svijetu, uključujući i proctor Kosova ili Libije. Tada je vojna akcija takođe predstavljena kao nužnost za očuvanje mira i stabilnosti. Danas, sa vremenske distance, jasno je da takvi potezi nose dugoročne posledice koje se ne mogu jednostavno zanemariti. Upravo zato je važno postaviti suštinsko pitanje. Može li se mir zaista izgraditi silom ili se time samo odlaže novi sukob.
Trenutna situacija ne uliva optimizam. Retorika je oštra, potezi su sve odlučniji, a prostor za kompromis sve manji. Čini se da volja za istinskim dijalogom slabi, dok logika nadmetanja preuzima primat. U takvom ambijentu, mir postaje cilj o kojem se govori, ali za koji se malo čini.
Ako međunarodna zajednica ne pronađe način da vrati diplomatiju u centar odlučivanja, svijet će nastaviti da klizi ka sve dubljim krizama. A kada krize postanu pravilo, a ne izuzetak, tada više ne govorimo o stabilnom međunarodnom poretku, već o trajnoj nesigurnosti.
Zato izbor nije između rata i mira. Izbor je između kratkoročnih rešenja koja vode novim sukobima i dugoročnog pristupa koji zahtijeva strpljenje, kompromis i političku hrabrost. Bez toga, svaki novi sukob biće samo nastavak prethodnog, a mir će ostati nedostižan ideal.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
