Piše: Vladimir Karadžić
Svake godine na bogosluženju Velike subote u hramu Svetog Groba (crkva Hristovog Vaskrsenja), uoči pravoslavnog Vaskrsa, pojavljuje se Blagodatni oganj. To je plamen koji se pojavljuje na Svetom Grobu u Jerusalimu – plamen koji silazi sa neba i čudesno pali svijeće patrijarhu, a onda i ostalim vjernicima u hramu. Po vjerovanju on je projava Svetog Duha i potvrda pobjede života nad smrću vaskrsenjem Isusa Hrista.
Blagodatni oganj „tokom prvih minuta apsolutno ne pali i ne peče, tek poslije postaje uobičajeni, stihijski, materijalni“, a šta predstoji njegovoj pojavi ostavljeni su mnogi zapisi svjedoka.
Uz Rođenje Gospoda sa Vaskrsenjem i Vaznesenjem, Preobraženje predstavlja jedan od najvažnijih praznika Crkve. Tajnu svog vaskrsenja Gospod Isus Hrist je prvi put objavio svojim apostolima na brdu Tavor, kada je samo trojicu njih (Jakova, Petra i Jovana) pozvao da budu svjedoci njegove slave, preobrazivši se pred njima u toku naredne noći.
Te noći „zasja lice njegovo kao sunce i haljine njegove postadoše bijele kao snijeg“. O ovom događaju pišu apostoli Matej (17, 1-5) i Luka (9, 28-36) u Jevanđeljima. Bilo je to u trećoj godini Hristovog propovjedanja. Trojica apostola popadali su na zemlju i pokrili oči sa rukama zbog jačine tavorske svjetlosti Hristovog preobraženja. Pojavili su im se iz vječnosti proroci Mojsije i Ilija i začuo se glas Božiji, koji reče apostolima da nikad ne gube vjeru u Njega i Sina. Dakle, sve to bi prije Hristovog stradanja raspećem na Golgoti.
Osvrnimo se sada na spjev „Luča mikrokozma“ vladara i mitropolita Crne Gore, Petra Drugog Petrovića Njegoša, koji je pisao stihove u toku vaskršnjeg posta 1845. Te godine Vaskrs je bio 27. aprila, a po Njegoševim riječima spjev je načinio između 10. marta i 07. aprila. Njegošev sekretar Milorad Medaković rekao je da „djelo Luča mikrokozma bješe vladici najmilije“, i da ga je stvarao „uz časni post i za šest nedjelja ne puštaše nikoga k sebi do mene“.
Medakovićeva priča o Njegoševom osamljivanju u činu stvaranja „Luče mikrokozme“, poklapa se sa kazivanjem drugog sekretara Dimitrija Milakovića koji je pisao Vuku Karadžiću da mu vladika „zanjat budući duhovnim djelima nije mogao pisati“. Čim je završio spjev Njegoš je pisao po tri pisma dnevno, a 01. maja pisao je Posvetu na čelu „Luče mikrokozme“ Simi Milutinoviću Sarajliji, ne kao posvetu u pravom smislu, već kao vrstu kontemplativnog (sozercajnog) prologa spjeva, u kojem su izražene pjesnikove ideje.
Kontemplacijom počinje proces preobražaja prodiranjem umom do raznolikih smislova tvorevine. Plotin je smatrao da je ona umno, misaono kretanje od složenom ka prostom, od podijeljenosti ka jedinstvu kada čovjek shvati da je jedan iz mnoštva i kada se umnost poistovjeti s viđenjem svjetlosti koja se izliva od prapočetka. „Zato je prirodna ili čulna kontemplacija, odnosno neposredno poznanje različitih božanskih logosnosti postojećih u prirodi kosmosa, sastavna etapa u procesu preobražaja”, kaže protojerej dr Jovan Brija u„Rečniku pravoslavne teologije” (Hilandarski fond pri Bogoslovskom fakultetu SPC, Beograd, 1999, 273.).
Prema Sv Isaku Sarinu kontemplacija je osjećanje božanskih tajni, koje su sakrivene u stvarima i njihovim uzrocima. On je smatrao da sabiranje sozercanja uma u sebi, sozercava Boga u svom srcu kada se praktikovanjem vrlina očisti od strasti. Po Sv Maksimu Ispovjedniku kontemplacija je umno djelanje kojim se, posredstvom duše, povezuju stvarnosti među njima samima po njihovom smislu.
Dakle, prodiranje do krajnjeg Logosa pomoću razuma, a Logos znači istina, riječ, um, smisao, razum, volja, govor, aksiom, Božji um, sabranje, učenje, zakonitost. Sv Maksim Ispovjednik smatrao je da kontemplacija očišćuje um, a da ga molitveno stanje predstavlja pred Bogom, te se onda čistota uma javlja u otkrivanju tajni.
Kada ovaj stav primjenimo na Njegoša kao poetu, duhovnog i svjetovnog vladara Crne Gore, uočićemo da je on kontemplacijom čistio svoj svjetovni um duhovnim umom, a molitveno se predstavljao Bogu.
Sveti oci su um koji se moli bez djela viđenja (kontemplacije) nazvali „pticom bez krila“, jer nije u stanju da se uznese prema Bogu. To se, po njima, omogućava samo onda kada se osjećanje uma stavi u pokret, kako bi se potpuno odvojila od svega zemaljskog i približila nebeskom svom jačinom svoje duše. „To čini molitva kroz viđenje (kontemplaciju) uma. A to um ne bi imao da se nije pružao prema Bogu koliko je to moguće”, rekao je Petar Damaskin u djelu „Duhovne pouke”.
Šta u Prvom i poslednjem Šestom pjevanju „Luče mikrokozme“ čini alfu i omegu? Šta ih povezuje? Povezuju ih stihovi „zraka sjajna ognja besmrtnoga“, „sladost bagodatnu lije“ i „voskrsenjem smrt si porazio“. Dakle, kroz stihove i određene nazive, do same teme i suštine spjeva.
Nakon uvodne kontemplacije o čovjekovoj sudbini iskazane u Posveti, zatim prvog stiha Prvog pjevanja u kojem se konstatuje da se „teško u polet puštati na lađici krilah raspetijeh, bez kormila i bez rukovođe u beskrajni okean vozdušni“, pa onda molitve („Pravdo, rukom Tvorca osveštana, Ti koje je ime svuda sveto do granice zrakah svijetlijeh, zaštiti me štitom mogućijem od olujah korabljekrušnijeh!…) i kletve koju izriče na mračne sile („Bog ubio tu besputnu silu koja Tvoje popire zakone, koja puni mrakom i užasom naš orizont i našu sudbinu!“), Njegoš inspirisan Preobraženjem, preobražaj daje anđelu čuvaru (hranitelju), koji se prvo pojavljuje kao glas, kao „zraka sjajna ognja besmrtnoga“ i kao „iskra božestvena“.
Pojava „iskre božestvene“ iz „ognja besmrtnoga“ desila se „u noć strašnom burom razječanom“, burom koja je očito bila misaona, kontemplativna i molitvena. Molitva je uslišena i pjesnik kaže „sinu meni zraka pred očima i glas začuh kano glas angela“, koji mu se obraća riječima:
„Ja sam duše tvoje pomračene
zraka sjajna ognja besmrtnoga:
mnom se sjećaš što si izgubio;
badava ti vatreni poete
satvaraju i kliču boginje:
ja jedina mrake pronicavam
i dopirem na nebesna vrata.” (stihovi 34-40)
Pojava angela kao „zrake sjajne ognja besmrtnoga“ duši pomračenoj, dolazi pjesniku za Vaskršnji (Veliki časni) post, darujući mu pisanje „Luče mikrokozme“ kao djelo prosvjetljenja. Ta „zraka“ iz „ognja besmrtnoga“ najavljuje predstojeću Veliku subotu i Vaskrs. Ona predstavlja mali Blagodatni oganj dat pjesniku, kao što može biti dat svakom vjerniku u kontemplaciji i molitvenosti za vrijeme Velikog časnog posta.
To je duboki smisao i duhovna poruka na koju upućuje Njegoš. „Zraka“ koja dolazi od „ognja besmrtnoga“, Blagodatnog, jeste anđeo čuvar koji se kasnije pojavljuje u svom obliku. Po vjerovanju svako ima svog anđela čuvara od Boga datog, a u službi arhangela Mihaila („Ono su ti gusti legioni Mihaila prvoprestolnoga; ja njegovu prinadležim liku“, Drugo pjevanje, stihovi 195-197). „Iskra božestvena“ je ta koja jedina „mrake pronicava i dopire na nebesna vrata“.
„Nebesna vrata” su metafora za nadčulna vrata, „Vrata Slova”, „Vrata neba” koja srijećemo u Minejima, Petoglasnicima, Osmoglasnicima, Triodima i Bogorodičnicima, ali i u Šestodnevima poput Šestodneva Georgija Piside, kao Vrata koja su „proroci nagovestili“ „vrata inteligibilna ali zatvorena”, „vrata osvetljena božanskom vatrom”, „vrata raja” o kojima je pisala M. Tatić-Đurić u tekstu „Ikone Bogorodice u Studenici” („Manastir Studenica i vizantijska umetnost oko 1200. godine”, SANU, Beograd, 1988, 203.).
Ukazivanje na Vrata imamo i u Jevanđeljima po Luki, Mateju, Pavlu, Korinćanjima, Otkrivenju i dr. Kod Njegoša ih možemo jasno detektovati metaforama poput „ljetopis opširni vječnosti”, „k vječnom ognjištu“, „opširna kolijevka”, „svetom slavom nebesne blagosti”, „u nebesna polja”, „u opširno svetilište bića”, „u tvorenjem osveštanom hramu”, „do Jednoga koji sve proniče”, „gdje se dusi besmrtnosti krste”, „u carstvo svjetovah”, „blaženo žilište”, „kako plovi morem k svetilištu”, „blaženo bitije i istočnik besamrtne sreće”, „rajska polja, vječito blaženstvo, životvorni pogled Stvoritelja”, „kad Tvorac mogućijem slovom” i „s vratah neba u propast padaju”.
„Iskru božestvenu“ i „zraku sjajnu“ proisteklu iz Blagodatnog ognja u toku Velikog časnog posta, Njegoš naziva još i „besamrtnom tvari“ kojoj iskazuje želju:
Tupe moje otrgni poglede
od meteža ovog ništožnoga,
uvedi ih u polja blažena,
u tvorenjem osveštanom hramu, (stihovi 67-70)
-da opširnu vidim kolijevku
u kojoj se vječnost odnjihala… (stihovi 71, 72)
u opširno svetilište bića,
đe s’ rađaju sunca i mirovi,
đe vjenčano biće s začatijem,
đe se dusi besmrtnošću krste. (stihovi 77-80)
Povedi me u nebesna polja,
da pogledam blaženo žilište
đe si i ti nikla i živila
sljedujući stopam arhangela… (stihovi 81-84)
Želja se ispunjava, duša ide u „nebesna polja”, gleda prostor gdje se rađaju zvijezde i svjetovi, gdje se „dusi besmrtnošću krste” što znači prostor gdje je dobijen vječni život. I na tom putu duša želi da se zaustavi polet, jer krug su davno prešli mogućnosti („vozmožnosti”). A onda slijedi i to ispunjenje:
Kći nebesna usliša mi molbu,
i na desno krug poleta savi
put jednoga mira velikoga:
na sv’jetlom mu bregu počinemo. (stihovi 147-150)
„Kći nebesna”, što je Njegošev naziv za „iskru božestvenu” i „svijetlu ideju”, zaustavi nebeski put ka Bogu („na desno krug poleta savi”), gdje se na svijetlom brijegu zaustave da odmore. I taj svijetli brijeg postaje poput brda Tavor, a anđeo se preobražava iz zrake u svoj pojavni oblik:
Svjetlošću mi vid očih poražen,
veličestvom njegovijem čuvstva,
te ja padnem na brijeg kristalni
i zatvorim oči sa rukama;
ne smijem ih otvorit nikako.
Čujem glase besmrtne muzike
i nebesnu njenu armoniju
koja sladost blagodatnu lije;
glas njen moju dušu zabunjenu
božestvenim streca elektrizmom. (stihovi 151-160)
Dok me neko za ruku dohvati
i pozva me prijatnijem glasom:
„Dig se, tvari opšteg Stvoritelja,
te ti hitre naslađuj poglede
u predivna stvorenija Božja;
pred velikim pretprijatijama
nek se krije ime opasnosti;
svi svjetovi bez očih su mračni.”
Obodri me sin besmrtni neba
i ispravi me na breg nepoznati. (stihovi 161-170)
„Sin besmrtni neba” preobražava se, a od svjetlosti zemaljski vid je poražen veličinom njegovih osjećanja („čuvstva”). Od jačine anđeoskog svjetla on poput apostola pred Hristom pada na „brijeg kristalni” i „zatvara oči sa rukama”, pa je „brijeg kristalni” postao poput brda Tavor samo na nebu. Slušanje „glasova besmrtne muzike i nebesnu njenu armoniju koja sladosta blagodatnu lije”, jeste muzika sfera koja je poput Božijeg glasa na Tavoru u trenucima Hristovog preobraženja.
Nastavak stiha „glas njen moju dušu zabunjenu božestvenim streca elektrizmom”, jednak je Božijem glasu koji reče apostolima da nikad ne gube vjeru u Njega i Sina. I nakon muzike sfera anđeo ga uzima za ruku i poziva ga da ustane i pogleda „u predivna stvorenija Božja” pred velikim poduhvatom („velikim pretprijatijama”) koji slijedi, iza kojeg se krije ime opasnosti života i smrti.
Kada anđeo čuvar kaže da „svi svjetovi bez očih su mračni”, time ukazuje na duhovni vid koji je potreban da bi se vidjelo sve što slijedi u narednom poduhvatu leta u „nebesna polja blažena”.
Anđeo čuvar vodi dušu po nebesima, pokazuje joj na desnu stranu Božije carstvo, a na lijevu stranu satanski krug. U Drugom pjevanju duša gleda carstvo Božije u kojem obitavaju angeli i arhangeli, gdje se pjevaju himne ljubavi, gdje je čista harmonija, red i čistota duha, gdje angeli oštre strijele i mačeve u pripremi za boj sa silama tame.
Tokom Trećeg pjevanja duša prisustvuje dijalogu Boga sa arhangelima Mihailom i Gavrilom o kosmičkom prostoru, vremenu i načinu stvaranja materije, a objavljuje se i otpadništvo Satane. U Četvrtom pjevanju arhangeli pokušavaju urazumiti svog „ravnočinog brata” Satanu, pozivajući ga da se okane boja protiv Boga, a arhangel Mihailo ga poziva na pokajanje i kaže mu:
„Obrati se, dušo izgubljena!
Prolij tople suze pokajanja
pred opštijem Tvorcem milosnijem;
poznaj ime Ime Svemoguće što je
i značenje tvoje prema Njega;
ižen’ tamu iz slijepa uma
i zlu zavist iz pakosne duše!
Blagi Tvorac mnogomilostiv je,
oprostiće tvoje zabluždenje,
pričislit te u vječno blaženstvo.” (stihovi 31-40)
Ovim stihovima Njegoš upućuje na hrišćansko duhovno učenje o pokajanju, suzama pokajanja, poimanje Svedržitelja, značenje arhangela spram Njega, otklanjanje tame iz zaslijepljenog uma zlom zavišću iz pakosne duše, a blagi Tvorac pun je milosti i oprostiće svaku zabludu i kao nagradu dat primanje u vječno blaženstvo. No, Satana odbija.
Na skup mu dolaze nebeski demoni i zemaljski oličeni preko palog Adama u osvajače kao što su Aleksandar Makedonski, Cezar i Napoleon, koje Njegoš piše inverzno (Askel, Razec, Noelopan) kao i nebeske demone. Otpočinje nebeska bitka svjetla i tame, koja prelazi u Peto pjevanje.
Duša zapravo gleda „u ljetopis opširni vječnosti” sve što je zapisano događajima u istoriji makro i mikro kosmosa – sve što je bilo i što će biti, od Adamovog pada i Kainovog bratoubojstva sa njegovim potomcima do Hristovog dolaska, od vjerovanje u više bogova („s idolima svakoga izroda!”) do vjerovanja „u jednoga Boga Oca, Svedržitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog”, kako glasi prvi čin Simvola vjera.
I konačno u Šestom pjevanju imamo vrhunac onoga što duša gleda u „ljetopis opširni vječnosti” – pobjedu Boga nad Satanom, života nad smrću, čime se ujedno ispunjava preostalih jedanaest činova Simvola vjere. Prezadnji deseterac spjeva kaže:
Gle divnoga sada vidjenija!
sunce pravde i zemlju ogrija,
hram se mračni zasja zatočnikah,
robovima olakšaše lanci:
Sin dostojni Oca prevječnoga
obuka se u čelovječestvo,
naoružan oružijem pravde
i str’jelama svetog prosvještenja,
popirući zlobu i tirjanstvo,
dobrodjetelj u hram osveštava. (stihovi 261-270)
Ovim stihovima ispunjava se drugi i treći čin Simvola vjere koji kaže: „I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Božjeg, Jedinorodnog, od Oca rođenog prije svih vjekova, Svetlost od svjetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog, rođenog, ne stvorenog, jednosuštnog Ocu, kroz koga je sve postalo.
Koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa, i ovaplotio se od Duha Svetog i Marije Djeve i postao čovjek”, a za njim onda ide i četvrti čin koji kaže: „I Koji je raspet za nas u vrijeme Pontija Pilata, i stradao i pogreben”. Konačno zadnji desetrac kaže:
O preblagi, tihi učitelju,
slatka li je sveta bistra voda
s istočnika Tvoga besmrtnoga!
Od Tvoga su sv’jetloga pogleda
uplašene mrake iščeznule,
Od Tvoga su hoda sveštenoga
bogohulni srušeni oltari;
Voskresenjem smrt si porazio,
nebo Tvojom hvalom odjekuje,
zemlja slavi svoga Spasitelja! (stihovi 271-280)
„Preblagi” je biblijski a „tihi učitelju“ je skriveni duhovni pojam koji Njegoš uvodi iz teologije, a odnosi se na tihu svjetlost koja ne zalazi – to je Gospod Isus Hrist, sijanje Slave Očeve. O njoj se pjeva na večernjoj službi. A nestvorena svjetlost je Božanska energija, nedokučiva, nepojmljiva, nosi znamenje Gospoda i ponekad čini da čovjek izađe iz tijela, i da ne odvajajući ga od njega, uzdigne tijelo do nesagledivih visina.
Nekad preobražava tijelo, unoseći u njega svoju krasotu, dok na čudesan način ova svjetlost koja obožuje tijelo ne postane vidljiva i tjelesnim očima. Njegoš u desetercu unosi i stih „s istočnika Tvoga besmrtnoga”, što asocira na liturgijsku pjesmu koja završava sa „Aliluja!”, koje ne bi bilo u hramovima da nisu „bogohulni srušeni oltari” i da vaskrsenjem nije odnešena pobjeda nad smrću. Tu je i stih „zemlja slavi svoga Spasitelja”, koji direktno pravi vezu sa trećim činom Simvola vjere.
I za kraj, Njegoš dakle, završnim desetercem „Luče mikrokozme” skriveno uvodi preostalih osam činova Simvola vjere, koji kažu: „I Koji je vaskrsao u treći dan kao što je i pisano; I Koji se uzneo na nebesa i sedi s desne strane Oca; I Koji će opet doći sa slavom da sudi živima i mrtvima, i Njegovom Carstvu neće biti kraja.
I u Duha Svetoga, Gospoda, Životvornoga, Koji od Oca ishodi, Koji se zajedno sa Ocem i Sinom obožava i slavi, Koji je govorio kroz proroke. U jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu. Ispovjedam jedno krštenje za otpuštenje grijehova. Čekam vaskrsenje mrtvih. I život budućeg vijeka. Amin”. Hristos Vaskrese!
Vladimir Karadžić,
pisano na Veliku subotu i prvo Vaskršnje jutro,
Podgorica, 2026.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
