Piše: Maksim Drašković
Na prevaru domogli se moći.
Rodili se tobož kroz litije.
Okrenuli ćurak preko noći –
karakter im jača strana nije.
Sad s prestola nepravo uzetog
progone ponosne rodoljube,
ne sluteći da će i njima Bog
o bedem pravde slomiti zube.
Kad zapa’ne nevjernike carstvo,
na prevaru narodu oteto,
i zakon im postane sluganstvo –
to je samo po sebi prokleto.
Za trobojku i jezik predački
njihova sila i moć ne benda.
Kažu da red nije takvoj tački
dok ne prođe evropska agenda.
Čeznu brižni za evropskim šljamom,
carstvom bluda, razvrata i gejstva,
umjesto zorom, lutaju tamom –
stideći se svojega roždestva.
Kad med jednom osmoči kašiku,
tu se više poštenje ne pita.
Nije lako nezasitom liku
odreći se prepunog korita.
Kako koja dolazi prilika,
bez obraza, ponosa i vjere,
ušunja se pod krov pobjednika
i nastavi tuđi plod da ždere.
To ne bjehu narodna nadanja,
kad na oltar žuđene slobode
pade žrtva radi blagostanja –
da nas pravde zatočnici vode.
A ne da se ista napast množi,
što nam na vrat jaša tridest ljeta,
i kao vuk u jagnjećoj koži
kradom vlada i bezbrižno šeta.
Ako su nam to plodovi slave
i znamenja „vječne Crne Gore,
bez Njegoša i Svetoga Save –
ne čekala takve majske zore!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
