Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine!

Piše: Kasper I
„Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine“ – jedna je od najtiših, a najtežih rečenica koje je izgovorio Isus Hrist. U njoj nema buke, nema optužbe, nema želje za osvetom. Ima samo jedna stvar: razumijevanje koje prevazilazi trenutni bol.

U toj rečenici se sudaraju dvije stvarnosti. Prva je ljudska – trenutak nepravde, nasilja i nerazumijevanja. Druga je duhovna – sposobnost da se u najdubljoj povrijeđenosti ne izgubi pogled na čovjeka koji griješi. To „ne znaju šta čine“ ne znači da su ljudi bez odgovornosti, već da su često zarobljeni u strahu, neznanju, slabosti ili slijepim uvjerenjima koja ih guraju da povrijede druge, a da ni sami ne razumiju punu težinu svojih postupaka.

Oproštaj, u tom smislu, nije slabost. On nije poricanje nepravde niti brisanje bola. Oproštaj je izbor da se ne dozvoli da mržnja postane posljednja riječ. To je unutrašnji otpor spirali zla, u kojoj povreda rađa novu povredu, a rana postaje lanac.

Isusova rečenica otvara i jedno neprijatno pitanje: koliko puta i mi činimo stvari „ne znajući šta radimo“? Koliko puta reagujemo iz povrijeđenosti, ponosa ili straha, a tek kasnije shvatimo posljedice? U tom ogledalu postaje jasnije zašto je oproštaj tako zahtjevan – jer traži od nas da vidimo drugog čovjeka ne samo kao počinioca greške, nego kao biće koje i samo nosi svoje sljepoće.

Ali oproštaj ne briše pravdu. On ne znači da je sve u redu. On znači da zlo nema posljednju riječ nad našim srcem. U svijetu u kojem je lako ostati zarobljen u ogorčenosti, ova rečenica postaje poziv da se napravi prostor za nešto drugo – za prekid ciklusa mržnje.

Možda je upravo u tome njena snaga: ne u zaboravu, nego u odluci da čovjek ostane čovjek i onda kada je najteže.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)