Piše: Emilo Labudović
Svaki narod u istoriji svojih ratovanja, a toga je malo koji bio pošteđen, pamti bitke koje su se od ostalih izdvojile ne toliko rezulatom koliko žrtvom koja im je unaprijed prinijeta. Bitke koje su se vojevale i onda, a naročito onda, kada pobjeda nad neprijateljem i nije bila imperativ već se žrtvom spasavalo poslednje što je još preostalo: čast i dostojanstvo jednog naroda, njegove vojske i njene tradicije. Kada se od svih mogućih ishodišta i privilegija biralo „nebesko carstvo“ i neizbrisiv trag u istoriji.
Kosovska bitka, zatim poslednji otpor „otpisanih“ branilaca Beograda, LJubin grob… svako naše vrijeme imalo je svoj ispit i svoj pečat na rezultatu. Ovo potonje obilježile su Košare, herojski podvig branilaca ne samo domovine, njene slobode i njenih granica, već i njene časti i dostojanstva.
Košare su, na sramotu i nesreću roda, dugo gurane pod tepih, skrivane i prenebregavane jer su neizbrisiv žig pobjede patriotizma i slobodoljublja nad predajom i kukavičlukom, poraza sile i silnika i mrlja na licu onih koji su nas bombardovali „iz humanih razloga“!
Bitka je počela na današnji dan i odnijela 108 života. Svaka od tih pogibija bila je više od smrti. Bile su to žrtve prinesene na oltar veličanstvenog hrama srpskog trajanja. Geslo „nema nazad, iza je Srbija“ kojim su branjene Košare, bilo je samo nova verzija Lazareve kletve, onog „naši životi su žrtvovani za čast i slobodu Beograda“ majora Gavrilovića, i onog „dok čujete pucnje sa LJubinog groba…“, komanda, zakletva, molitva… u direktnoj vezi sa Nebom i vječnošću. Košare su zalog da, bez obzira na sve međunarodne okolnosti i sav pritisak kojem je izložena Srbija, Kosovo nikada neće biti izgubljeno.
Ima, na žalost, Srba, u Srbiji i van nje, koji bi da Košare potonu u suton zaborava i samoporicanja da ne bi bole u oči one koji su nam danas „prijatelji“. Ali, Košare i Paštrik su suviše visoko, ne samo geografski, da bi se mogli pokriti izdajom, sramotom i poniženjem. One su, same po sebi, spomenik koji će, dok je svijeta i vijeka, podsjećati da može i ono „deset na jednoga“, samo pod uslovom da je taj „jedan“ poput Peđe Leovca ili bilo kojeg iz besmrtne kolone njih 108.
Četvrt je vijeka od tog strašnog i podmuklog dana, četvrt vijeka ali samo za istoričare i hroničare. Za iskrene patriote i rodoljube, za Srbe svjesne svoje istorije i žrtava koje su utkane u naše trajanje, Košare su samo još jedan biser u đerdanu slobode i dostojanstva kojim smo se, kao narod, ovjenčali, od Kosovskog boja naovamo. Srpski termopili. A svaki iz reda njih 108 je samo novi Leonida ili novi Obilić. I tu su svi napori da se Košare obaviju velom tišine uzaludni. Mnogo su velike, mnogo su moćne, mnogo su važne
Košare da bi bile ponižene puzajućim odnosom prema njima.
A heroji sa Košara, kako oni koji su ostali uzidani u njihov neosvojivi vrh tako i oni koji su se, noseći svoje rane i svoje traume, vratili od svih medalja i nagrada najviše od svega zaslužuju – nezaborav!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
By the way,Major Gavrilović je održao govor i vratio se u komandu,nije ostao sa jedinicom.
„Bar“,
Iz aviona se vidi da si ti Veliko-Albanac ili BHF-Boshnjak, jer se pretvarash, da si Srbin/Crnogorac, pa onda kao iznutra „podje*avash“. Mora da si onaj jadni „Niksic“, koji je NK, koliko sam ja Korejanac. Major Gavrilovic slucaj treba da se uci u svakoj OSNOVNOJ SHKOLI NA SVIJETU. Po meni, SLOBODA & FAMILIJA su jedine 2 stvari za koju treba svi da damo zivot, bez trunke razmisljanja. U Hrvatskoj ima neki ‘metalika’ bend, koji pjeva pjesmu na YT „NASHI ZIVOTI VISHE NE POSTOJE“, a rijeci su o srpskom heroju!!! Hrvat pjeva o Majoru Gavrilovicu!!! Njemachkom armijom, koja je u WWI osvojila BG, kad su slomili Gavrilovicev bataljon (uglavno su svi bili ubijeni na Kalemegdanskoj tvrdjavi, dok su PREZIVJELI BORCI, IZNIJELI NA SLOBODU TESHKO RANJENOG MAJORA GAVRILOVICA), tom pobjednickom Njemachkom Armijom je komandovao neki Feldmarshal M (zaboravio sam mu ime), visok naochit Njemac, Brko. On je izgubio oko 10 000 svojih Njemachkih vojnika. Poslije zauzimanja BG, Feldmarshal M je naredio da se iskopa jedan spomen grob za poginule neprijatelje, koji i danas postoji nedje blizu Kalemegdana, na kome pishe: „OVDJE LEZE SPSKI HEROJI“. Postovanje neprijatelja, a ne kao ti da IZMISHLJASH I LAZESH O SVOJIM NEPRIJATELJIMA. Major Gavrilovic je ucestvovao, vodio svoje vojnike u Prvom i Drugom Balkanskom Ratu, pa zatim u Prvom Sv Ratu (WWI) i na kraju Drugom Sv Ratu kao Oficir JVO, kad je vec bio 60-godishnjak, odbio da ga promovishu u generala, sto je druga prica. Njemci ga zarobili i odveli u koncetr logor, iz koga je oronulog zdravlja izaso’ 1945, vratio se kuci da bi sav propao ubrzo umro. Njegovo obracanje vojnicima trebaju da uce svi klinci svijeta: „Tachno u 3 sata, vi cete da zgromite neprijatelja, svojim granatama i bajonetima. Vrhovna Komanda je nas vec otpisala. Nash bataljon vishe ne postoji. Prema tome, vi nema shta da brinete o svojim zivotima!!!!“ Otishli su pravo u slavu i vjechnost, dok mrcine kubure mizernim zivotarenjem: Osim uze porodice, niko nikad za njih nece znati.
Kosare nijesu srpske i potpuno beznacajne, ali u srpskom stilu, mitomanija i slavljenje poraza!
Košare običan pogranični sukob, žešćih bude po 20 dnevno u Ukrajini. Od svega li pravite mitove.
👍👍👍
Kakvi komentari tikvana kojima je najveći podvig i odbrana domovine paljenje guma na Kruševom ždrijelu. Pardon, da zvuči evropski, na Belvederu jebote. Bar saznajte šta je uradio jedan od nas, Vlado Leovac, pa onda stanite sami sa sobom ispred ogledala, da vidite kako izgleda tranja i fukara koja se ne liječi od kompleksa.
TIKVANI, TACNO !
Kakav crni Termopil. Poginilo je više od 100 mladih vojnika. Žašta? Za ništa. Danas bi ti vojnici imali svoje porodice, sinove i kćeri.
PREDLOG
PODIGNIMO SPOMEN – PARK !
ZASADIMO 108 ZELENIH BOROVA
SA NJIHOVIM IMENIMA.
Da zive i rastu sa novim generacijama.
Školske ekskurzije, festivali, nagrade
raznovrsnih zanrova, spomenici i skulpture…
Svaka nagrada neka nosi njihova imena, po redu.
Počnimo sa Leovcem.