Put ka istinskom pomirenju

Piše: Dragan Bojović, nezavisni poslanik

Posebno je važno da se u Crnoj Gori obezbijede sva prava svima. Nijedno društvo ne može biti stabilno ukoliko jedan njegov veoma značajan etnički korpus osjeća da mu je uskraćena puna ravnopravnost.

Srpski etnički korpus je kroz duži vremenski period bio politički, društveno i simbolički marginalizovan. Kada politički govor sklizne do prijetnji i rječnika koji evocira slike „izbjegličkih traktora“, tada se prelaze crvene linije i potrebno je mnogo političke mudrosti, takta i manevarskog prostora da se stvari poprave i društvo vrati u ravnotežu.

Jer ovdje nije riječ o apstraktnim zajednicama. Riječ je o braći, prijateljima, kumovima, porodicama koje dijele isti životni prostor, istu istoriju, istu krv i iste pretke.

Sa jedne strane, svjedoci smo maksimalističkog, jednostrano nametnutog koncepta koji personifikuju Ranko Krivokapić i Demokratska partija socijalista, a koji se, pod plaštom navodne građanske paradigme, preinačio u čistu srbofobiju, isključivost, pa i šovinizam.

Nije, naravno, problem u crnogorstvu. Problem je u tome što su tvorci takvog političkog narativa ideju crnogorstva, sa svim njenim brojnim vrlinama, pokušali da redukuju na puku negaciju, na prefiks „anti“, predstavljajući srpstvo kao njegov antipod i neprijatelja, što je samo po sebi krajnje iracionalno i apsurdno.

Takva pravno i politički nametnuta deprivacija istorijskog bogatstva i vertikale Crne Gore uslovila je, s druge strane, da se jedan veliki broj ljudi — koji su stvarali ovu zemlju, čiji je cio život vezan za nju, čiji su preci gradili njene institucije i njenu istoriju, koji su duboko ponosni na Crnu Goru — osjećaju gotovo kao apatridi, sa zakinutim pravima, kao ljudi kojima je njihov dio simboličkog i istorijskog dostojanstva ukinut i još uvijek nije vraćen.

Između te dvije krajnosti jedini održiv put jeste mjera. Ne mjera kao slabost, nego mjera kao političko smirenje i mudrost. Mjera ne znači odricanje od principa, nego sposobnost da se pronađe ravnoteža između legitimnih zahtjeva različitih političkih i identitetskih zajednica, pri čemu nijedna ne može imati maksimalističke ciljeve, kao što je to danas slučaj u formi ideološki naslijeđenog modela identifikovanja.

Crnoj Gori je potreban kompromis i istinsko pomirenje. Ne deklarativno. Ne protokolarno. Već pomirenje koje se gradi korak po korak, kroz postepeno ostvarivanje prava, kroz međusobno priznanje političke geneze i iskustava, te kroz odustajanje od jezika političke dominacije i demonizacije.

Postoje važna društvena pitanja koja nadilaze bilo koji politički subjekat, bilo koji mandat i bilo koji izborni ciklus. To su pitanja koja određuju kulturnu vertikalu naroda, njegov istorijski kontinuitet, samorazumijevanje i opstanak. Kada se takva pitanja svedu na instrument za „glas više“, ona prestaju biti pitanja budućnosti i postaju sredstvo dnevno-političkog razračunavanja. A dnevna politika je, po pravilu, najlošiji gospodar istorije.

Na revitalizaciji prava srpskog naroda u Crnoj Gori mora se neprestano insistirati, uz puno uvažavanje i ravnopravnost svih drugih zajednica. Politika je, kako je davno rečeno, umijeće mogućeg. Taj princip nije izraz oportunizma, već razumijevanja da se trajna rješenja grade na odnosu snaga, adekvatnom političkom trenutku i spremnosti društva da ih prihvati.

Velike narode ne odlikuje buka, već strpljenje. Velike političke zajednice prepoznaju trenutak kada su neka pitanja politički važna, ali još više prepoznaju trenutak kada treba pripremiti teren za njihovo održivo rješenje. Bez toga, svaka inicijativa ostaje samo politički performans.

Možda je upravo zato najveći izazov savremene Crne Gore da iznad dnevne politike ponovo pronađe istorijsku mjeru — onu mjeru koja ne negira različitosti, već ih preobražava u osnov zajedničkog opstanka, oslanjajući se na vrline i snagu svih njenih naroda.

Jer budućnost ove zemlje neće odrediti politička buka niti „glas više ili manje“, već naša sposobnost da, uz dovoljno strpljenja i mudrosti, najvažnija pitanja više ne svodimo na sredstvo političkog razračunavanja, nego da ih ugradimo u temelj trajnog društvenog sporazuma.

(Pobjeda)