Piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i osnovač portala BORBA

Otišao je tiho, kao što odlaze veliki – bez pompe, ali sa težinom koju ostavljaju iza sebe.

Duško Vujošević nije bio samo trener. Bio je škola, karakter, princip. Bio je lice jedne epohe u kojoj se košarka nije igrala samo zbog rezultata, već zbog časti, identiteta i pripadnosti.

Bio je – Partizan.

Trener koji je stvarao ljude.

U vremenu kada se košarka sve više pretvara u biznis, Vujošević je ostao vjeran jednoj staroj ideji – da je igrač prije svega čovjek.

Iz njegove ruke izašli su šampioni, ali i ljudi sa stavom. Nije pravio samo timove, pravio je generacije. Učio ih je da pobjeđuju, ali i da trpe, da padaju i ustaju, da razumiju šta znači nositi dres.

I zato su ga voljeli.

I zato su ga poštovali – čak i oni koji nijesu bili na njegovoj strani.

Kuč, Grobar, Partizan

Za jedne – strogi autoritet.
Za druge – otac.
Za sve – simbol.

Njegov odnos sa Partizanom bio je nešto što se ne može objasniti statistikama. To je bila veza koja se ne mjeri trofejima, već emocijom.

Kuč. Grobar. Partizan.

Tri riječi koje su ga opisivale bolje od bilo kakve biografije.

Otišao je iz legende u vječnost.

Ali ono što je bio – ostaće.

Jer neki ljudi ne pripadaju samo svom vremenu.

Neki ljudi postaju vrijeme.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)

Tagovi