BOMBA ZA U GLAVU

Piše: Emilo Labudović

„Svaki dan naše istorije je dan vrijedan sjećanja i pijeteta’, rekao je nedavno Patrijarh srpski, Porfirije, jer teško da u svijetu ima manjeg naroda sa većim bremenom istorije na plećima. A bivalo je i bivaju vremena kad se to breme nosilo visoko, kao Zavjetni kovčeg, kao i onih doba kada je pleme, preopterećeno sopstvenom slavom i veličinom, klecalo i posrtalo kroz jad, bijedu i kaljugu svijeta.

Danas je jedan od tih dana koji se ne smiju zaboraviti. Dan kada su, uprkos činjenici da se Beograd proglasio otvorenim gradom, fašističke falange izručile tone i tone bombi, rušeći i ružeći „bijeli grad“ crnilom mraka kakav čovječanstvo do tada nije zapamtilo. Zanimljivo, toga jutra prve bombe pale su na Narodnu biblioteku spaljujući zauvijek nepricjenjivo i nenadoknadivo kulturno blago i kulturni identitet jedne nacije.

Valjda su tada ti mračni zlodusi pretpostavljali da će u budućnosti koju su projektovali, narodi koji ostanu bez pamćenja i svijesti o svojim korijenima i svom istorijskom toku mnogo prije i sa mnogo manje otpora kleknuti na koljena i prihvatiti jaram koji mu je namijenjen.

Bombe su, potom, padale svuda, kao kruške u poznu jesen. Po Beogradu i mimo njega. Bombe, ove i one vrste, padaju i danas, padaju po glavama nesnađenog naroda. Padaju, ali danas ih ne izručuju „meseršmiti“ i „junkersi“ osione „Luftvafe“ već imaju jedan broj domaćih „ispiručioca“. Ti domaći sledbenici stranih naloga, planova i strategija, često su u trovanju domaćeg patriotskog krvotoka, na žalost, efikasnji od čitave Hitlerove soldateske.

Bombardovani direktnim pogocima u glavu, oslobođeni svih zazora i nazora, bljuju vatru i „bombarduju“ sve ono što makar iole miriše na čast, ponos, patriotizam i nacionalno dostojanstvo.

Narodna biblioteka Srbije je u međuvremenu obnovljena i eno stoji sa ponosom tik do Hrama Svetoga Save. I ima knjiško blago koje se ne može procijeniti. A ono što su na današnji dan spalile švapske bombe ostalo je upamćeno u djedovim pričama, u pjesmama uz strune gusala, u usmenoj tradiciji koja je „biblioteka“ vrednija od Aleksandrijske.

I sve dok se ona čuva i njeguje, bombe mogu da padaju, kao što i padaju, po nama i svuda oko nas, ali ovaj narod neće kleknuti na koljena. A onima koji su spremni na puzanje, kao i njihovim nalogodavcima – srećan 6. april, i hvala im što su ga učinili nezaboravnim.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)