Saopštenje Ministarstva vanjskih poslova u kom navode da je NATO ključni (jedini) garant suvereniteta moglo bi se ispostaviti kao fatalna istorijska greška za Crnu Goru. Dok se zvaničnici hvale „kolektivnom bezbjednošću“, realnost na terenu sugeriše da smo u bezbjednosnom smislu zapravo „ugasili“ ako se oslanjamo isključivo na ovu organizaciju.

Budućnost same Alijanse nalazi se u stanju duboke neizvjesnosti i unutrašnjeg pucanja. Postoji realna mogućnost de fakto nestanka organizacije, naročito u scenariju potencijalnog izlaska Sjedinjenih Američkih Država iz saveza, naročito nakon odbijanja evropskih saveznika da vojno intervenišu u Iranu na poziv Amerike.

Dodatnu opasnost predstavljaju sve otvorenije teritorijalne pretenzije pojedinih zemalja okruženja koji su nam formalno saveznici. Vidno je da određeni krugovi u Turskoj, Albaniji i Hrvatskoj pokazuju aspiracije prema djelovima crnogorske teritorije.

Dok se saveznici nadmeću u uticaju, Povelju Ujedinjenih nacija i principe međunarodnog prava danas najdosljednije poštuje Srbija. U tom kontekstu, postupci Ministarstva vanjskih poslova prema zvaničnom Beogradu izgledaju potpuno neadekvatno i politički ogavno.

Stabilnost unutar samog NATO-a dodatno podriva i rastuća netrpeljivost između Grčke i Turske. Sukob ove dvije države članice više nije nezamisliv scenario, što bi značilo konačan slom mita o jedinstvu.

Crna Gora mora preispitati svoje strateške prioritete prije nego što postane talac nefunkcionalnog vojnog saveza. Umjesto slijepog praćenja propalih doktrina, neophodno je objektivno sagledati ko su stvarni prijatelji države.

Tagovi